Miris mame: Ti

30.03.2009.

Ti

Boze, kao da je jucer bilo kad smo tata ti i ja govorili "kad ce?". Kad ce prohodati? Kad ce trcati po basti? Kad ce progovoriti? Ko ce nacekati?

Vec hodas samostalno, bas'ko velika, trcis po basti, uz stepenice, niz stepenice, skocila bi u bazen s ribicama samo da ti ovi glupi mama i tata za sve ne govore Ne! A kleli smo sa da necemo :)

Putovanja nas smorise i ne zna se kome je gore: tebi, koju truckamo po 7-8 sati u autu da bi mogli provesti vikend zajedno; tati, kad nas dvije ostavi u Bangkoku a on se vrati kuci sam i svaku vecer zuri na skype da ti vidi taj carobi osmijeh kad mu ugledas lice na ekranu; ili mami, kad mora u Bangkok sama a tebe ostavi s tatom, pa kao i tata svaku vecer leti na skype kako bi joj srce obasjao isti osmjeh.

Sta bi zivot bio bez tebe, mila nasa djevojcice?

Boze! (3/2009)

Shelling doesn't spare even babies in wombs

[TamilNet, Sunday, 15 March 2009, 02:18 GMT]
While four pregnant mothers were killed in SLA shelling on Friday inside the safe zone, another mother who was admitted to the makeshift-hospital after injuries in her lower abdomen gave birth Saturday to a baby girl, but the hospital staff noticed the child having shrapnel on her left thigh. The newborn child went through a small surgery even before her first feeding, according to the medical staff at the hospital in Maaththa'lan.

The shrapnel was removed immediately after the birth

The mother who gave birth to the baby girl is 24-year-old Prasad Sivatharsany from Thearaavil, Visuvamadu. She was injured in a shell attack on 02 March.

A 6 months old foetus was found truncated of both feet inside the womb

Another pregnant mother aged 28, with shell blast injuries admitted to the hospital on Wednesday went through abdominal surgery. The 6 months old foetus was found truncated of both feet. The following day, the mother also died.

A pregnant mother delivering dead twins was already reported on Thursday

Medical sources in the makeshift-hospital said pregnant mothers who lack nutritious food and face continuous trauma in addition to the physical stress are having a difficult time, especially after mini-cyclone hitting the safe zone last week.

Newborn baby with injuries caused by shrapnel of a shell

"The Fight Against Tigers Continues"

14.02.2009.

Masakr, silovanje, spaljena tijela - Sri Lanka, sigurnosna zona za Tamilske civile pod kontrolom Armije Sri Lanke (borba protiv Tigrova se nastavlja)

செய்தி

Photo பயங்கரவாத சிறிலங்கா அரசின் இனப்படுகொலையின் ஆதாரங்கள் - [எச்சரிக்கை: இதய பலவீனமானவர்களும் குழந்தைகளும் இதை தவிர்க்கவும்] [ வியாழக்கிழமை, 12 பெப்ரவரி 2009, 07:36.01 PM GMT +05:30 ] கடந்த 31ஆம் திகதி சிறிலங்கா அரச பயங்கரவாதம் நடத்திய கொடூரத் தாக்குதலில் மூங்கிலாறு பகுதியில் இடம்பெயர்ந்து வந்து தங்கியிருந்தவர்கள், தங்கள் தற்காலிக குடிசையினுள்ளேயே எரிந்து உடல் கருகிப் பலியானர்கள். ருவண்டாவில், உகண்டாவில், ஹிட்லரின் ஆட்சிக் காலத்தில் ,  தஞ்சை வெண்மணியில் நிகழ்ந்ததை விட கொடூரமான இனப்படுகொலைகளை பயங்கரவாத சிறிலங்கா இனவாத ஆட்சியாளர்கள் புரிந்துகொண்டிருக்கின்றார்கள் என்பதற்கு இந்தப் பதிவுகளே ஆதாரங்கள்.

Miris mame: 13 mjeseci i 16 dan (2/2009)

08.02.2009.

13 mjeseci i 16 dan

Danas si napravila prve samostalne korake, princezo. Ne one nesigurne, nespretne u razmaku od metar-dva izmedju mame i tate, to si davno savladala.

Sjedili smo na podu i hrabrili te loptom da skrenes s putanje mama-tata, ali jok. Samo si pravila krugove izmedju nas. Odjednom, bez najave, stala si u sredini, okrenula se prema "naopakom" kaucu, nasmijala se, pokazala prstom prema njemu a onda se lijepo okrenula i otsepeljala do naslonjaca. Onda se fino, spretno, okrenula na peti i sa sanerskim osmjehom dosepeljala do tate, pa do mame, a iz maminih ruku pravac na izlazna vrata.

Poslije si satima sepeljala po avliji, kupila kamencice, sva sretna povriskivala i pokusavala uhvatiti Lesi i mace za repove. A oni lopovi bjeze od tebe, pa tebi jos draze, da ih mozes ganjati. Mama i tata samo u behutu lebdili oko tebe i lomatali rukama po zraku oko tvoga tijela, da te uhvate ako nedajboze padnes.

Samo naprijed mala nasa djevojcice. Ceka te puno hoda i trcanja u zivotu, a i puno padova, ali naucit ces da su i slobodan hod i padovi samo dio (ne)savrsenog kruga sto se Zivot zove.

Mama i tata.

Sigurnosna zona (1/2009)

Artillery barrage kills 44 civilians, 178 wounded in safety zone (PHOTOS UPDATED)   [Thursday January 29 2009 06:57:28 PM GMT]  

Sri Lanka Army (SLA) stepped up indiscriminate artillery barrage towards the heart of safety zone since Thursday noon killing at least 44 civilians and causing injuries to 178, initial reports from Vanni said.   The shelling has targeted Chuthanthirapuram 100-housing scheme, where at least 8 civilians were reported killed. Five civilians were killed near St. Antonys Church in Chuthanthirapuram.

The indiscriminate shelling has targeted also Maanikkapuram and Iruddumadu.

Further details were not available at the moment.

  

Wordless (1/2009)

Preuzeto od: Studio Islam

no coment

 O moj Bože, nikada nisam vidio nešto ovako strašno, vrištao je Kejid Ebu Eukel. Ljekar iz hitne pomoći nije mogao vjerovati svojim očima kada je ugledao ono što je prije nekoliko dana bila Šahd, četverogodišnja palestinska djevojčica.

Poginula je kada je izraelska granata pala u dvorište njenog doma u izbjegličkom logoru Džebelija na sjeveru Pojasa Gaze. Kada su njeni roditelji pokušali u žurbi da spase svoje dijete, koje je palo kao pokošeno u lokvicu vlastite krvi, kiša metaka iz izraelskih cijevi ih je držala na daljini.

Sljedećih 5 dana bespomoćno Šahdino tijelo je bilo prepušteno psima da je rastrgaju.

Samo jedan dio tijela na Šahdinom tijelu je ostao nerazderan, kaže Ebu Eukel sav u suzama. Vidjeli smo srceparajuće prizore u proteklih 18 dana. Kupili smo dječija tijela koja su bila raznesena ili spečena, ali nikada nešto ovako.

Pet dana su Šahdin brat Matar i rođak Muhammed uzaludno pokušavali da spase njeno tijelo. Izraelci su na njih pucali svaki puta kada bi pokušali. Gledajući kako tijelo malog bezgriješnog bića biva raskidano od strane napadačkih pasa, njih dvojica su pokušali još jednom, i to im je bilo zadnje u životu.

Prije nego su došli do njenog tjelešca, kiša izraelskih metaka ih je zasula i postali su dio od 971 žrtve izraelskih ciljanih napada.

Umran Zejda, jedan mladi komšija, kaže da su Izraelci vrlo dobro znali šta rade: progonili su njenu porodicu i spriječavali je da dođu do njenog tijela, znajući da će ga psi pojesti. Ne samo da nam ubijaju djecu, namjerno ovo rade na najpodmukliji i neljudski način.

Zejda kaže da ni riječi ni kamera ne mogu opisati strašne scene. Ne možete zamisliti šta su psi uradili njenom nevinom tjelešcu, govori dok se bori protiv nagona za plačem.

Mnogi Palestinci insistiraju da ovo nije nikakav izolovan slučaj. U Džebeliji, dok je porodica Abd Rabu pokušavala da sahrani troje svojih mrtvih, izraelske snage su ih su zapucale na njih. Nakon toga su pustili svoje pse na njih, kako navode svjedoci.

Ono što se desilo je grozno i nezamislivo, kaže Saad Abd Rabu, daidža poginulih, za IOL. Izraelci su na njih pustili pse, kao da nisu dovoljno učinili.

Ma bjaz'te (1/2009)

13.01.2009.

Neka izvinu svi koji su u ovo ukljuceni, ali stvarno... sto je previse, previse je!

Palestincima i Gazi samo molitva Bogu moze pomoci, a i to je upitno jer Svevisnji sve vidi, sve cuje, i sve zna, i ocigledno je da ima neku svoju agendu po pitanju Gaze i palestinskog pitanja. Zasto mu treba toliko dugo da pocne kaznjavati izraelske zlocine, zasto bestije poput Avital Leibovich cijeloj planeti prodaju izraelsko-americku maglu, zasto na stotine djece umiru a desetine hiljada njih ostaju sa oziljcima na tijelu, srcu i dusi do kraja zivota... to valjda samo On zna. I onako, ako cemo vjerovati Kuranu i Bibliji, sve ovo je Njegovo maslo, jer bez Njegove volje nista ne moze Biti.

Helem, to nije tema posta. Tema su mnogobrojni blog-pozivi da se bojkotuje Izrael i pomogne Palestini.

Hajd' sto se poziva na pravilnu informisanost, sirenje informacija i demonstracije, to mi je sasvim ok. Pridruzujem se!
Ali. Ali!

Da zovem Obamin ured i njegove administratore i da im ja, JA, kazem kako SAD treba promijeniti svoju vanjsku politiku?

Da bacim svoju OMILJENU, NAJDRAZU, NAJBOLJU Nokiu u kantu za smece, jer cu time bojkotirati Izrael?

Da prestanem piti Nescafe u zemlji u kojoj je to jedina kafa koja se moze piti i daje mi volju za zivotom bar triput dnevno, jer ce time stanovnistvu Gaze biti bolje?

Da prestanem koristiti Johnson & Johnson sampone i kupke, mada su njihovi proizvodi najblazi i najbolji izbor za njegu djecje koze i kose, pogotovo ovdje u Tajlandu gdje su svi ostali baby proizvodi lijeve znj kategorije?

Da ne pijem Coca-Colu?!? Halooooo! Coca-colu! Pice mog zivota! Radost onog prvog gutljaja kad ga potegnes onako direkt iz boce, koja traje koliko trajem i ja!

Ma bjaz'te!

Odgovor tebi (1/2009)

11.01.2009.

Odgovor tebi

"Before Israel dies, it must be humiliated and degraded. Allah willing, before they die, they will experience humiliation and degradation every day."


Svijet bi bio bolji bez tebe, mirniji, zdraviji, ljepsi! Sta vise cekas? Moj savjet: posto su ti samoubilacki napadi specijalnost, obmotaj se bombama oko pasa, zakazi sastanak u cetri oke sa gdjom Leibovich, i onda malo poasikujte. Plesite s bombama.

Ako ne, ma idi u lijepu picku materinu odakle si i izas'o, bolje ce biti i tebi a i ovoj planeti!

I ona nosi ime Majka (1/2009)

11.01.2009.

Wednesday, 1/7/09 What provision has the IDF made to help civilians in Gaza? Video

"Israeli forces aim for military targets," said Maj. Avital Leibovich, the chief Israeli military spokeswoman for the international media. "We aim for Hamas targets. We don't just kill innocent people for no reason."

Major Leibovich and her Israeli Air Force husband are the parents of three small children.

Sta reci? 

Kada gledam slike Gaze, kada vidim mrtvu djecu, uvijek pozelim da u tom momentu uzmem Saru u narucje, da nekako grleci i ljubeci nju zagrlim i poljubim svu mrtvu djecu Palestine.

Ali kada slusam ovu Majku, na um mi padaju samo kletve. Zaustim daBogda... i onda kontam sta. Sta joj pozeljeti kada gledas iskasapljena djecja tijela? Istu sudbinu njoj, jer ona je majka troma? Ne mogu! Mozda joj je ipak najgora kletva, gora i od smrti nje i njene djece zelja za slobodnom i nezavisnom Palestinom.

Pain (1/2009)

04.01.2009.

Boli

Gaza.

Killinochi (1/2009)

03.01.2009.

Killinochi

Jucer je Armija Sri Lanke zauzela glavno uporiste Tamilskih Tigrova: Killinochi. Al Jazeera, BBC i lokalne medijske kuce prikazuju opustjeli grad, pobjedonosni govor Predsjednika M. Rajapakse koji kaze da su napokon dohakali teroristickoj organizaciji br. 1 u svijetu, te slavlje stanovnika Colomba.


Ono sto niko ne objavljuje su civilne zrtve izmasakrirane na putu slavodobitne armije, niti strah tamilskog stanovnistva Colomba koji su noc proveli strepeci od zalutalih slavljenickih metaka.
Ne prikazase ni Al Jazeera ni BBC granatiranje bolnica i izbjeglickih naselja oko Killinochija. Na vidjelo dana nije izasla ni vijest da je Vlada Sri Lanke, odmah po padu Killinochija, izdala naredbu da se svi Tamili nastanjeni u Colombu, a koji su porijeklom sa Sjevera ili Istoka sutra (tj. danas) moraju prijaviti policiji u Colombu.
Zadnje prijavljivanje ove vrste za Tamile Colomba je bilo prosle godine, i jos su mi u sjecanju sva sikaniranja, uvrede i mucenja kojima su neduzni ljudi, pa cak i zene i djeca, bili podvrgnuti po policijskim postajama. Sta ce tek biti ove godine, dok Sinhalski policajci, opijeni alkoholom i slavljem iz prosle noci, budu "ispitivali" komsije Tamile.

Za vijest smo saznali kasno sinoc, na Yahoo. Robin je proveo besanu, sjebanu noc, a kako je nasim prijateljima u Sri Lanci samo dragi Bog zna.

Gaza (12/2008)

28.12.2008.

Gaza

U ime Boga i vjere. Izraelski vodja kaze da ne pristaje na primirje i da ce nastaviti sa napadima dokle god to bude neophodno. Nastavice ubijati neduzne zene i djecu jer im tako njihov dragi Bog nalaze.
P.S. Upravo citam na AlJazeera da Bushova administracija krivi Hamas ("Hamas thugs") za tragediju i smrt civila u Gazi. Koja patetika!

Miris mame: Stavi kamen, nek' te zulja (12/2008)

24.12.2008.

Mama i tata su uzivali u svojoj djevojcici, opijeni ljubavlju ljubili joj nogice, rukice, dirali kosu i obraze. Bojali smo se da je dodirima ne povrijedimo, toliko je izgledala sicusna i krhka! Gledala nas je svojim plavim okicama, a nama se cinilo kao da tacno zna ko smo i kao da nas bas u oci gleda.

Sat vremena je proslo otkako smo zajedno, i mama odluci da nahrani djevojcicu. Odmah se uz nas stvori sestra, da pomogne. Stavim cedo u narucje, prislonim joj glavicu. Nista. Skontam da mozda treba osjetiti miris mlijeka. Izdojim par kapljica i pokusam ponovo. Sara ni makac. I ne osjeca da je na maminim prsima. Sestra kaze polako, nije ona gladna, a jos je i umorna od poroda, te vjerovatno osamucena od anestetika. Stavi je nek spava. Tako i bude, mace se ususkalo uz mene, stavila glavicu na moju ruku i tako zaspala.

U snu joj osluskujemo disanje, dise glasno i negdje u dubini osjecamo nejasan sum. Pitam sestru, ona kaze u redu je to, tako to treba biti kod novorodjencadi. Budi se. Ja i Robin k'o golubovi oko nje. Mislimo, sad je odmorna i naspavana, i vjerovatno gladna. Sva sretna, stavljam je u dojeci polozaj. Opet nista. Sara dotakne usnama, malo pokusa povuci, i pusti. Ponovimo. Nista. Promjenim polozaj. Nista. Opet izdojim par kapljica. Nista. Dolazi glavna sestra, kaze vjerovatno nepravilan polozaj. Ona namjesta mene i Saru, pokusavamo opet, ali bez uspjeha. Sara jednostavno ne doji!

Pitam glavnu sestru za sum pri disanju, i ona odmahuje rukom. Nista je to. Kazem, izdojicu mlijeko, gladna je. Kazu sestre (obadvije u glas), nemoj, dacemo joj infant formulu a ti treba da odmaras.

Ne, kazem ja, Sari treba moje mlijeko, moj kolostrum. Nisam umorna, izdojicu, samo mi dajte posudu.

Ne, ne, ne, nikako! Izdajanje ne dolazi u obzir i nema potrebe. Njoj je najbolja formula a tebi san. Mi cemo je nahraniti a ti spavaj. Glavna sestra pruza ruke ka Sari.

Saru stiscem u narucju i hvatam Robina za ruku. Suznim ocima mu kazem da Sara mora piti moje mlijeko.

Gdje je doktor, mozemo li razgovarati sa njim, pita Robin glavnu sestru.

Vidim joj na licu bijes i nervozu, ali prikriva to osmjehom i opet ce meni - ti si sreco preumorna, ne mozes sada misliti o hranjenju djeteta i izdajanju. Pusti nas da se brinemo o bebi.

Sad vec placem. Ne zelim, ali suza suzu goni. Bebi je tek 2.5 kile, nejaka je, potreban joj je kolostrum! A ako ne pocnem dojiti, kolostrum ce prestat nadolaziti!

Sestra se smijesi i prijateljski mi steze ruku kojom drzim Saru, da popustim. Robin ustaje i kaze - idem po doktora!

Na vratima se pojavljuje mladi muskarac i pita sta se desava. Ja ujecala. Robin mu kaze da trebamo doktora. Kaze, i ja sam doktor, recite mi u cemu je problem.

Nedaju mi da dojim dijete!

Doktor se obraca sestrama, sestre zustro i bucno odgovaraju, dugo se raspravljaju (na Sinhalskom). Na kraju, mladi doktor mi se njezno osmjehuje, i kaze da ne brinem, pobrinuce se da dobijem svu neophodnu pomoc. Saznao je od sestara ime naseg pedijatra i odmah ga zove na mobitel. Naposljetku, pruza svoj mobitel meni. Pedijatar, na drugoj strani, se izvinjava zbog ponasanja sestara, i kaze da naravno da trebam bebi dati moj kolostrum. Hvala Bogu!

Sestre vjestice odlaze, a ja im u sebi jebem i od tave drzak! Robin cijelo vrijeme jednom rukom miluje mene, a drugom Saru po glavi.

Spava rodjena

Miris mame: Na jucerasnji dan (12/2008)

24.12.2008.

Na jucerasnji dan

23/12/2007. Probudise nas u 6 sati ujutro. Robin se sav ukocio od spavanja na sofi, ali nijedno od nas dvoje nije bilo naspavano. Donesose dorucak, nismo ni okusili.

Skinuse me golu, obavise sve pred-pripreme ciji su detalji za nepisanje, postavise na kolica i pravac u operacionu salu. Na ulazu me odvojise od Robina. Odmah me obuzela panika, sta cu bez njega? Od pocetka smo uzeli zdravo za gotovo da ce on cijelo vrijeme biti sa mnom. Stegoh sestrinu ruku i molecivim pogledom zamolih da mi ga vrate (sestra ne govori Engleski). Srecom, ona se toplo osmjehnu i gestom mi pokaza da on prvo mora u posebnu sobu na dezinfekciju, gdje ce mu dati bolnicki ogrtac i masku za lice. Odahnuh.

U operacionoj sali, sa sirokim osmjehom me doceka Dr. Samaranayake, te predstavi kolege iz tima: anesteziolog, pedijatar, pomocnici. Doktorica anesteziolog mi je strpljivo objasnila proceduru kojom ce mi dati injekciju u kicmu. Mrstim se. Ona se smije, kaze neces ni osjetiti. Ne vjerujem joj, al et'. Poce mi brisati ledja u pripremu za injekciju, a ja skontah da mi nema Robina. Taman da zaustim a doktor Samaranayake k'o da mi cita misli, kaze kroz smijeh eto ti ga bona iza ledja, miruj!

Robin me je od tada cijelo vrijeme drzao za ruku. Fakat injekciju nisam ni osjetila, ma ni da je pecnula. Nakon 5 minuta donji dio tijela vise nisam osjecala. Postavise paravan preko stomaka, i otpocese.

Sav strah je nestao. Bola nije bilo ni trunke, samo sam osjecala kao da doktor nesto trga iz mene (a ne "njezno vadi" kako sam ja to zamisljala). Poslije mi je Robin rekao da je to bilo rezanje prvog sloja tkiva, pa drugog, pa materice... Koliko je minuta trajalo ne znam, ali onaj prvi vrisak koji je zaparao radjaonu i dan danas cujem kao da je sada! Sara je glasno (sta glasno!) plakala dok ju je doktor Samaranayake s osmjehom podigao u zrak (da je mama vidi preko paravana), i glasno uzviknuo "curica je!".

Robin mi je cijelo lice obasuo poljupcima i osjetila sam kako njegove suze kapaju u moje. Hvala ti ljubavi moja, prosaptali smo istovremeno.

Sekunde su potrajale dok su sestre brzo i spretno provjerile i ocistile Sarina usta, a onda je onako golu, prekrivenu matericnim omotacem, stavili meni na prsa. Nestalo me u njenim plavim okicama, crnoj kosi i aslama ustascima. Ima li ljepseg djeteta na svijetu? Ima li ista savrsenije? Ima li iko danas sretniji?

Ostatak prodje kao u snu, mene zasise (ni to nisam osjetila), Saru okupase, izmjerise, odmjerise AGPAR, i za manje od pola sata sretni mama i tata su drzali svoju djevojcicu u narucju.

AGPAR 9, duzina 50 cm, tezina 2.5 kg.

Nema ljepse bebe na ovom dunjaluku!

Miris mame: Na danasnji dan (12/2008)

23.12.2008.

Na danasnji dan

23.12.2007.

Na maminoj ruci spava rodjena

Miris mame: Na danasnji dan (12/2008)

22.12.2008.

Na danasnji dan

smo primljeni u bolnicu. Rutinski pregled mame, bebe, relaksirajuca kupka i najavljeno budjenje u 6 sutra ujutro. Boga dragog pitaj u koja smo doba zaspali!

Miris mame: Na danasnji dan (12/2008)

21.12.2008.

Na danasnji dan

Petak popodne. Ulazimo u ordinaciju doktora Nealhana Samaranayake. Kao i uvijek, docekuje nas toplim osmjehom i prijateljskim rukovanjem. Da nisam Robinova, zaljubila bih se u njega: grdosija od haman dva metra, kroz majicu se naziru misicu vrijedne Bruce Leea, savrseno bijeli zubi iza zavodnickih usana. Ma dobar k'o dobar dan!

Ali ovaj put nista od toga ne primjecujem. Ulazimo u 38 sedmicu! Doktor, kao i uvijek, obavlja rutinski pregled stomaka, mjeri tezinu, pritisak, a onda idemo na ultrazvuk. Cim pali ultrazvucnu masinu javljaju se otkucaji srca nase rodjene, i njena slika na ekranu. Savrseno oblikovana glavica, guza, nogice, rucice, lezi poprecno mami u stomaku. Poprecno. Doktor se mrsti, ali nista ne govori.

Vracamo se u ordinaciju.

 "38 sedmica, dragi moji, ali vasa djevojcica jos uvijek nema namjeru da se okrene. Cini se da joj je lijepo unutra. No, malo sam ipak zaprinut." Objasnjava nam da se beba obicno okrene oko 36-37 sedmice, te ako se u prvoj trudnoci ne okrene do kraja 38 najvjerovatnije je i da nece. Da je barem guzom i nogicama okrenuta prema dolje...

Kaze, bice iskren sa nama. Imamo 3 opcije. Prva, da pokusa rucno okrenuti dijete, ali da su velike sanse da ce se beba nakon nekoliko dana vratiti u poprecni polozaj, a i da rucno okretanje ponekad moze dovesti do stresa bebe. Druga, da cekamo 40 sedmicu i vidimo da li ce se maleno samo okrenuti ili ne. Naglasava da su sanse vece od 90% da nece. Rizik - ide Bozic i Nova godina, i u bolnici ce biti samo radnici na dezuri. Svi clanovi njegovog tima (anesteziolog, pedijatar, pomocnici) su od ponedjeljka na odmoru. Treca opcija, porod carskim rezom (koji se u Sri Lanci preporucuje ako se dijete ne okrene glavom prema dolje prije pocetka 39 sedmice).

Ajoj majko mila! Sve bilo fino i lijepo svih 9 mjeseci, i sad... Stiscem Robina za ruku. Pitamo doktora sta on savjetuje. Nealhan ipak ne zeli da nam predlozi nijednu od 3 dane solucije, kaze njegovo je da objasni pozitivne i negativne faktore,  a roditelji moraju odluciti!

Kontamo. Rucno okretanje bebe ne dolazi u obzir! Svjesna sam rizika koji s tim dolazi. Najradije bi da cekamo prirodni porod. Ali sta ako se ne okrene? U najruznijem je poprecnom polozaju, rizik je ogroman ako porod krene a ona ledjima okrenuta prema dolje. Znam, za praznike nece biti pola osoblja u bolnicama, a u Kolombu taksi sazvat u po noci je isto k'o i sazivat duhove! Carski? Nije me strah carskog, ali neka tuga srce steze, radovali smo se prirodnom porodu. Dr. Samaranayake suti i ceka. Cistim grlo.

"Ako bi na carski... ako... kad bi?"

"Odmah. Sutra bih vas primio u bolnicu, u nedjelju ujutro operacija."

K'o da nas je polio kantom hladne vode. Sta hladne, k'o da nam je vrecu leda izasuo za vrat! U nedjelju ujutro?! To je prekosutra ujutro! Prekosutra!... Ne, mozda misli na iducu nedjelju...

"Prekosutra?", pitam zblaznjeno.

Klima glavom u potvrdan odgovor.

Stan nam je u rusvaju. Nista nismo pripremili za bebu, i krevetac je jos neraspakovan! Dobro, imamo pelene i umotace, ali... PREKOSUTRA?!

Opet prolazimo kroz sve tri opcije. Doktor nam strpljivo ponavlja sve sto je vec rekao. Na kraju si postavljamo pitanje: sta je najmanje rizicno za zivot naseg djeteta?

"Znaci, da dodjemo u nedjelju ujutro?", pita Robin.

"Ne, sutra. Moram te pripremiti za operaciju. Dodjite sutra popodne, prenocit ces u bolnici, a u nedjelju u 7 ujutro operisemo."

Nekako dogovaramo zadnje sitnice sa doktorom, biljezimo sta nam sve treba za donijeti u bolnicu, te se pozdravljamo s njim i izlazimo iz bolnice. Noge mi klecaju. Srce tuce 100 na sat. Ruke znojne. Brisem dlanove. Gledam Robina. Kod njega poduplani simptomi!

Prekosutra?!

Miris mame: Noga gore, guza dolje! (12/2008)

Kad joj kazemo,

- dingdongdingdong: plese poput Esme Redzepove (naucila je njena nani, vjerovatno neki tradicionalni ples iz Burme),

- thank you: pruza ruku da se rukuje,

- ti-da (prijetim ti, na burmeskom): prijeti prstom,

- halo: hvata se za mobitel, ili bilo sta drugo sto joj dopadne sake, i javlja se na telefon,

- bravo: pljesce rukama (ali takodjer i na muziku koja joj se svidja)...

Ima jos toga, al' ovo nas posljednjih dana najvise razveseljava i nasmijava.

Trenutno najdraze pjesme: nekoliko tatinih tamilskih, I can't wait to be King (Lion King), Hakuna Matata (Lion King), Bosnom behar probeharao, Kokuzna vremena, Bezobrazno zelene, Madjarica, Djevojka sa cardas nogama...

I, najnovija od jucer, ustaje sama i stoji po nekoliko minuta bez icije i ikakve podrske! Ali kada zakoraci, cim nogica krene gore guza se automatski zalijepi za pod. I onda puca od smijeha.

Sve su ovo mnogi prosli, nikakva novina, ali nama koji po prvi put dozivljavamo ove momente, cini se kao da svaki dan otkrivamo jedan novi dio Svemira!

Miris mame: Djed Mraz (12/2008)

Stigao nam Djed Mraz!

S velikim krezubim osmjehom, zlatnim kuglicama i cijelu vecer cirlihao pod okicenom jelkom. A nije nam ni Bajram, ni Bozic, ni Nova Godina! Blizi nam se prvi rodjendan, ringeringeraja, tasuntasuntanana, veju veju pahulje, jupidupidupidu!

Human Rights Day (12/2008)

Dan ljudskih prava

The Universal Declaration is celebrated by men and women of every culture and creed, every race and religion, in countries large and small, developed and developing. It transcends political and ethnic differences and national boundaries, even as it embraces humanity in all of its diversity. Indeed, the Declaration speaks directly to the desire inherent in every human heart for freedom. Rece prekjucer sekretarka Condoleezza Rice...

Jedan od dobitnika Human Rights and Democracy Achievement Award je Michael DeTar, sef politicke sekcije US Ambasade u Sri Lanci.

Ova fotografija dolje snimljena je u Killinochiju, na sjeveru Sri Lanke. Cestitke za Dan Ljudskih Prava!

Remembering 17 of them (12/2008)

U sjecanje na njih 17

http://www.justiceformuttur.org/en/muttur/muttur-drama/rappel-des-faits/

Sasvim slucajno naletih na ovaj clanak i fotografije. I sjecanja krenu sama od sebe.
4. avgusta 2006, sedamnaest radnika francuske humanitarne organizacije ACF mucki je ubijeno u Mutturu. 8. avgusta 2006, tijela ubijenih dovezena su u bolnicu u Trincomalee.

Na dan sahrane, prije polaska za Kantale, culi smo da je ACF uputio apel ICRC-u i UN-u da im pomognu oko prevoza tijela ubijenih iz bolnice na groblje gdje ce biti sahranjeni.

Vozimo se u Kantale. Zvoni mi telefon. Slijedi razgovor.
- Halo. Da li mogu razgovarati sa UMCOR koordinatorom programa?
- Na vezi, izvolite.
- (Glas podrhtava) Zovem iz ACF Trincomalee. Potrebna nam je hitno vasa pomoc.
- (Pokazujem Robinu rukom da zaustavi vozilo) Sta je u pitanju?
- (Place) Trebamo prevesti tijela nasih radnika iz bolnice na groblje. Roditelji, rodbina i svi koji su dosli na posljednji ispracaj cekaju ispred bolnice. Ali, mi nemamo dovoljno vozila. Molim vas, pomozite nam!
- Mi imamo samo jedan kombi. Ostalo su sve vozila koja ne mogu posluziti za prevoz zrtava. Da li vam jedno vozilo moze pomoci? I sta je sa ICRC i UN-om, zar oni nisu u bolnici?!
- Molili smo ih za pomoc, ali do sada niko nije dosao. Molim vas, barem to jedno vozilo.
- Saljemo odmah.

Zovem nase u Kantalama da posalju kombi odmah u Trinco bolnicu. Trebace im sat do tamo. Zovem Guya, sefa misije, da vidim zna li on ko bi mogao poslati jos vozila u bolnicu. Guy za trenutak razmislja, i kako se ne moze sjetiti nikoga, kaze: "Iznajmite kombije u Trincu, cijena nije bitna, ja cu srediti pokrice troskova sa kolegama iz finansija!"

Zovem nase iz logistike. Za krace od sat vremena iznajmilli su jos nekoliko kombija, dok su u isto vrijeme uputili pozive svim drugim humanitarnim organizacijama za koje su znali.

Robin i ja okrecemo auto i vracamo se u Trinco. Stizemo pred bolnicu. Posto je zabranjen ulazak u krug bolnice, parkiramo nekih stotinjak metara dalje. Otvaram vrata. Vreli avgustovski zrak danas, pored sveprisutnog mirisa vlage, u nozdrve donosi jedan puno tezi miris, opor, gust i truo. Miris ljudskih trupala u stanju raspada. Miris smrti.

Trebalo nam je nekoliko minuta da dodjemo do daha. Ljudi oko nas hodaju sa maramicama na licu, ali po ocima im se vidi da je zadah jaci.

Neko na ulazu u bolnicu vice "evo UMCOR-a". Vojnici odmah podizu barikadu i pokazuju nam da uvedemo vozila u bolnicu i upucuju nas prema mrtvacnici. Pokusavam ne disati. Tijela su jos u mrtvacnici, a porodice ubijenih unutar bolnice.

Docekuje nas predstavnica ureda za zastitu ljudskih prava. Nikad se prije upoznale nismo. Grli me i kroz suze zahvaljuje.

Uskoro, stizu i vozila drugih organizacija. Neki su dosli na ispracaj, ali nekoliko ih je dovezlo jos auta za prevoz tijela. Na kraju, kolona vozila je spremna za polazak.

Negdje pred kraj stize ICRC. Nikoga iz UN-a.



Nisam isla na sahranu. Nije ni Robin. Jednostavno nismo mogli. Treba biti hrabar za taj cin, a mi tu hrabrost nismo imali. Isli su nasi momci iz logistike, isti oni koji su upravljali volanima vozila u kojima su bila iskasapljena tijela.


11. avgusta, ACF je organizirao komemoraciju za ubijene, na Trinco plazi. Bili su svi tamo: njihove kolege iz ACF-a, rodbina, predstavnici ICRC-a, UN-a i svih ostalih humanitarnih organizacija... Mi nismo tu bili.

Bili smo u Kantalama, gdje su se na hiljade izbjeglih iz Muttura slijevale u Kantale, izmuceni, izednjeli, izgladnjeli, izranjavani, ociju punih straha i usta punih krvi. Bitno je da UN nije bio ni tu.

Ujedinjene Nacije (11/2008)

Posudjujem ovu fotografiju sa Gracanica.net.

Foto galerija: Afganistan II

Plesi sa mnom...