Tuesday 15 November 2011

Miris mame: Crvena linija (10/2008)

Tu noc smo se tvoj tata i ja zestoko posvadjali. Boze, oko cega li? Sjeticu se. Sad se samo sjecam da sam ja grcala u placu i otisla spavati na podu verande. Poznavajuci tvoga tatu, ocekivala sam da ce na kraju ipak izaci i naci me napolju. Osjecat ce se jos vise krivim, i neka ce, i treba mu tako - mislila sam osvetnicki. Pola sata je proslo, njega nema. Sat, nema ga. Hvata me huja. Zar mu nije stalo do mene? Zar jedna obicna svadja moze toliko utjecati na njega da ga nije briga sto spavam na podu? Zna li on uopste da spavam na podu?

Polako se odsunjam do vrata spavace sobe. U cijeloj kuci je mukla tisina (u dva po ponoci i ne bila!), samo negdje unutar nase spavace odzvanja jednolicno i tupo, tup, tup... Zaboga, sta radi unutra?!
Polako odskrinem vrata i provirim unutra. Tvoj tata sjedi na podu, nogu polu-rasirenih ispred ormara i glavom jednolicno udara u masivna vrata ormara. Lice mu je obliveno suzama. Celo purpurno-modro od podlijeva krvi.
Sjedam mu u krilo i tako zagrljeni na podu placemo. Poslije sam donijela krpe natopljene kockama leda i drzala mu na otecenom licu dok nije zaspao. A onda sam do zore sjedila uz njega, drzeci mu ruke u mojima. Voli me. Kao sto me niko nikada nije volio.

Prva sam se probudila, 7 sati ujutro. Spavala sam samo sat vremena. Moram u kupatilo. Sjetim se da smo prije par dana kupili test za trudnocu. Ponesem i njega.
Par minuta kasnije zurim u test, cekajuci liniju. Ako je crvena, trudna sam. Ako je plava, nisam. Uputstvo kaze da cekam 3 minute. U 3 minute, 3333 misli mi prolaze kroz glavu - sta ako jesam, sta ako nisam, volimo li se dovoljno, hocemo li se vjencati, necemo se vjencati jer cin vjencanja meni nista ne znaci, hocemo se vjencati jer cin vjencanja njemu puno znaci, zasto smo zajedno, mozemo li zajedno, spremna sam biti mama, jesam li spremna biti mama, jesam, jesam, jel ja to samo ubjedjujem sebe, jesam li trudna, jesam li trudna, jesam li trudna...?

Oci mi pune suza. Izbija linija. Blago ljubicasta, ni crvena ni plava. Brisem suze. Crvena linija sve je jasnija u prozorcicu. Crvena linija. Crvena linija. Crvena linija. U nedogled, crvena linija.
Kao u snu vracam se u spavacu sobu. Budim ga. Zbunjeno me gleda a zatim mi dotice prstima usne i pita zasto sam blijeda. Uzimam ga za ruku i povlacim za sobom da ustane. Onako neprobudjenog vucem ga za sobom u kupatilo.
Zuri u bijelu spravicu na komodi, u crvenu liniju. Ne govorim nista, i da imam sta reci ne bi rijec izasla iz mene. Samo ga drzim za ruku. Polako podize pogled sa linije, uranja pogledom u moje oci. Brise mi suze. Ali suze njemu teku niz lice. Ljubim mu lice, oci, usne, suze.

Hvala ti ljubavi, prosaptao je.

No comments:

Post a Comment