Under the Friendship Bridge (3/11)

“He who is not capable of enduring poverty is not capable of being free.” — Victor Hugo
 

Imagine a life were you would choose to rather live on a garbage dump in a foreign country than in your home village in your own country.
Imagine to live on a mountain of refuse day after day. All your belongings are taken from the garbage, your house is made of it, your children play with it, the smell is penetrating you every minute of the day and the flies are around you all the time. You can not leave this dump, it is the only way to make a little money for you and your family. If you step outside you could be caught by the police and deported back to the land which you had to flee.
There are other places to go, yes you could go to a refugee camp. But in these camps you are closed in for years. You have no chance to work and support your family and maybe you still hope to go back home one day.
Could you live like this?
We want to give the people from the dump of Mae Sot a chance for a better life. For this we have built a Relocation Center very near to the dump site. Here they can learn sewing and take computer classes. The children can live there and go to a school away from the dump so they will have a chance for a future.
Please help them with a small donation.

Thank you and may you be well and happy always!
(Photos El-Branden Brazil)

Jun, 20 | Category: Ashin Sopaka, Burma, Mae Sot, Refugees, Rubbish Dump Mae Sot,

Unexpected (2/11)

Neocekivani gost

U uredu imamo neocekivanog gosta. Duha! Odnosno, tacnije - nekoliko njih ukljucujuci i dijete jednog od njih. I to samo u jednom dijelu ureda, u straznjem dijelu kuce gdje su nocne prostorije za vozace i strazare.

Duhovi po noci hodaju, prave buku, smiju se a ponekad i "napadnu" onoga koji se zadesi tu u nocnim satima. Dijete duha je skocilo na lice jednog od strazara i nije ga htjelo pustiti sve dok mu se nije popiskilo po licu, tek onda je pobjeglo!

Sve bi to bilo fino da se od mene sad ne trazi rjesenje. Jer vozaci i strazari vise ne smiju ici iza kuce, sto predstavlja problem jer (1) nocni vozac obicno spava u prostoriji koja je u tom dijelu kuce, (2) nocni strazar bi po pravilu trebao s vremena na vrijeme obici cijelu kucu i avliju radi, naravno, sigurnosti.

Tema "Duhovi" bila je na rasporedu naseg redovnog management sastanka, i na kraju sam predlozila jedino meni logicno rjesenje, da pozovemo lokalnog hodzu pa da vidimo moze li on molitvom duhove "nagovoriti" da odu iz kuce. Jedino dugo rjesenje je da promjenimo ured, sto nam bas i nije rjesenje! Nije ni rjesenje reci nesto poput, "Znate sta, ja stvarno ne vjerujem da postoje duhovi. Vrlo je vjerovatno da se u ovom slucaju radi o slucaju da je jedan od vozaca/strazara cuo neki njemu neobjasnjivi sum, te svoj strah prenio na ostale kolege (naucno objasnjena pojava, tzv. "grupni strah")." Jest da to ipak ne bi objasnilo nestasno duh-dijete kojem se zabavlja piskenjem po facama prestravljenih ljudi, ali sam sigurna da postoji neko racionalno objasnjenje. Kap vode sa krova (kisna je sezona)?

Helem. Odlucismo da ovu informaciju podjelimo sa gazdaricom (koja inace zivi tu, u prizemlju iste kuce), kad ne lezi vraze! Gazdarica nam kaze da u njen dio kuce/avlije svako jutro dolazi hodza i obavlja molitvu za zastitu kuce i njenih ukucana. Kaze, ona ne vjeruje u duhove, ali posto je njena mama oduvijek pozivala hodzu na svakodnevne molitve, ona kao nastavlja tradiciju.

Il' je gazdaricina mama znala nesto sto mi ne znamo, ili su se duhovi-gosti stvarno udomacili u nasoj kancelariji.

Ali! (2/11)

Odlucili smo da nam se svidja zivot u Islamabadu.

Kuca je minijaturna, sa minijaturnom avlijom, ali sva je nekako slatka i ushushna. Imamo macu (usvojeno siroce sa seoskog puta) i dvoje kucica, koji doduse kake i piske svugdje gdje ne treba, ali to zaboravimo kad cujemo Sarin razdragani smijeh.

Sara je presretna. "Malu skolu" obozava, njena uciteljica je "najljepsa uciteljica na svijetu", a teta cuvalica je nekom magijom otjerala njena dva najveca zivotna straha: pranje kose i kakanje! Sada s pjesmom ide na kupanje, sama polijeva vodu preko ociju, a kaki barem 2 puta dnevno, i to sve cesce i cesce u toaletu. Mama i tata su presretni, ali ujedno se osjecaju i krivima jer eto, trebalo je samo da nadjemo iskusnu tetu, i svi problemi rjeseni!

Mama i tata zadovoljni poslom. Jeste naporno, jeste posao prepun izazova (cesce negativnih nego pozitivnih), jeste katastrofa veca nego ijedna druga katastrofa u kojoj smo radili do sada, ali dovoljna je samo jedna posjeta jednoj od mnogobrojnih mobilnih klinika da se sva energija obnovi: "snimanje" i tretman beba i djece sa akutnom neuhranjenosti, pravovremeno otkrivanje zena sa visoko-rizicnom trudnocom i preventivne mjere kako bi se rodilo zdravo dijete, lijecenje izbjeglica oboljelih od krvave dijareje, kolere, malarije... Znati da sam samo mali, sicusni dio organizacije koja sve to omogucava znaci mnogo.

Ali. Ima jedan faktor koji mi toliko smeta i koji me toliko frustrira! Licna sigurnost i mjere predostroznosti, koje ulaze i u najmanju sporu zivota u Islamabadu.
U kancelariji imamo cuvara, u kuci imamo dva. Na kapiji strazarska kucica. Vozac i auto na raspolaganju 24 sata dnevno, 7 dana sedmicno, 365 dana godisnje - ne radi komforta, nego radi cinjenice da ni hljeb i mlijeko u obliznjoj prodavnici ne mogu pjeske otici kupiti.
Sarina skola je udaljena oko 1 km od kuce. Idealno za jutarnju i podnevnu setnju sa mamom, ali totalno nemoguce. U skolu i iz skole mora autom, a na kapiji skole 3 strazara osiguravaju da niko osim roditelja ne moze uci. U Peshawaru su u protekla dva mjeseca 3 samoubilacka napada bila usmjerena na skole, a zivote je izgubilo najmanje 10 djece, najmladjem 4 godine.
Nema privatnosti, nema bezbriznih setnji gradom, nema popodnevne kafice u omiljenoj slasticarni. Hocu na bazar, vozac mora biti sa mnom, a vozilo u krugu od par stotina metara. Hocu u prodavnicu (500 metara od kuce), moram autom. Hocu s porodicom na veceru, auto mora biti pred vratima restorana a vozac spreman za volanom.

Sloboda zivljenja nije cest termin na ulicama Islamabada, jednako za strance i domace. Svako je potencijalna meta, bez obzira na boju koze, pripadnost religiji, ili naciji. Auto-bomba i ludak opasan eksplozivom ne biraju.

Tako bih rado... (2/11)

Da radim kao mama! Boze, kako bi bilo lijepo kad bi moj dragi nasao posao, po mogucnosti dobro placen i sa dobrim uvjetima (kao ovaj moj sada), a ja da budem samo Mama. Da ujutro mom blagu spremim dorucak, pa rukom pod ruku (ili autom i sa cuvarem u kontekstu Pakistana) u Malu Skolu. Pa da joj skuham zdrav rucak, i onda skupa rucamo dok mi ona prenosi dogadjaje iz "skole". Pa onda u park na klackalice, ili u zooloski vrt, ili na sladoled (ili sve skupa zbuckurisati). I onda lijepo tatu docekamo kad dodje s posla s vjescu da nismo imale kad skuhati rucak od pustih pustolovina, pa ga nagovorimo da nas izvede na pizzu (dobro bi dosao i mc burger ali McDonalds' nam je zabranjen, pa ga samo zudno gledamo s glavne ceste).

Da budem consultant (il' sto bi rekli savjetnik po naski, ali to mi nekako ne opisuje tipicnog consultanta u humanitarnom kontekstu).
Kad sam se rodila, bolnicke tete te mamine i tatine kolege(inice) su povikali, "Rodila se sekretarica!" (eeej sekretarica, veliko to nesto bjese davne '74). A moja mama ce na to, "Jebla vas sekretarica, rodila se direktorica!".
36+ godina kasnije, direktorica je skontala svu nezahvalnost hvaljene pozicije (gdje si mama da ti kazem da biti direktorica i nije nesto); Jest, sve ima svoje: hvala Bogu dobra plata, dobri radni uvjeti (naravno izuzev Talibana, maloljetnih samoubica i Raymonda Daviesa), krasan dom, placeni godisnji odmori i putni troskovi (na konto stresa), itd. No, pisanje projekt proposala do kasno u noc, vikendi provedeni "na terenu" (citaj: u najopasnijim djelovima Pakistana gdje su samoubilacki napadi svakodnevnica, a malarija i kolera normalni koliko i proljetna prehlada u Bosni), propusteni odlasci u malu skolu (prvi dan skole mama bila 300 km daleko), propustene mjerice paracetamola dok se mamino blago bori sa 'turom - sve mi ovo polako govori da mama i humanitarac nisu bas najbolji miks. Ma ne bih da budem pogresno shvacena, humanitarac u meni je neodvojivi dio mene, volim ovaj posao, nista me ne ispunjava kao mogucnost da budem tamo gdje je najgore, najteze, najtuznije, jer tu onda mogu dati sebe. Nista... osim mogucnosti da budem mama i da dam sebe tom malom bicu koje sada zivot znaci.

Ali! Humanitarni consultant, e to je vec nesto trece! Mama-consultant lijepo odabere mjesto i vrijeme consultinga, hajd' recimo 3 mjeseca u Darfuru na pripremi i iniciranju projekta podrske tom i tom sektoru. Organizacija ili donator lijepo pokriju putne troskove, smjestaj, dnevnice tokom angazmana + honorar u iznosu od mojih sadasnjih 12 mjesecnih plata. Mama-consultant lijepo odradi svoj 3-mjesecni consulting, zaradi godisnju platu za svoju porodicu i ostalih 9 mjeseci posveti uzicima i carima materinstva.

Pusti snovi.

Little bit of Pakistan in photos (1/11)

Malo Islamabada i Murree-ija...

Prvi pakistanski dani (1/11)

Nikako da se vratim na Blog. Toliko je desavanja otkako stigosmo u Pakistan da bih svaki dan trebala napisati bar po dva posta, al' eto, ja ne pisem nikako.

Prvi mjesec u Pakistanu nam je bio obiljezen -

- Ashurom, bilo je jako zanimljivo vidjeti okupljanje gradjana Shia sekte, ali i tuzno vidjeti krv neduznih zbog neslaganja oko toga koja sekta je u pravu, a koja u krivu.

- Sarinim rodjendanom, docekanim u novoj kuci sa kolegama Pakistancima, uz sri lankanski ljuti rucak i hiljadu puta otpjevanih Happy Birthday To You.  Mala princeza je za rodjendan dobila novu kucu (aha!), biciklo, avion i tonu slikovnica. Nezaboravno!

- Bozicem, sa okicenom jelkom sa Kohsar bazara, ruckom u "Pecini" koji (po mom misljenju) sluzi najbolje odreske u cijelom Islamabadu, i plesanjem do sitnih sati uz jingle bell i twinkle twinkle little star :). Nije ni cudo sto je tipicna Sarina recenica, "mama-papa, what time is rucak because nisam gladna i hocu rucam  icecream"! :)

- Ipak, da ne bude sve idealno, 25. decembra zena pokrivena burkom i opasana eksplozivom je usetala u red izbjeglica u Bajauru, koji su dosli na podjelu hrane. 40 nesretnih ljudi je poginulo (svi izbjeglice, svi Pakistanci, svi Sunni Muslimani - ako je to uopste bitno), a preko 100 povrjedjeno. Davno su prosla vremena kad sam se pitala Zasto? Cemu? Zbog koje vjere, zbog kojeg cilja? Zbog kojeg Boga? Davno sam skontala da su to sasvim pogresna pitanja. Dabogda i americka vlada & vojska i Talibani nestali s lica Zemlje u istome danu; A nestace, akoBogda!

- Novom Godinom, opet sa kolegama Pakistancima. Vecina mojih kolega, iako smo u Islamabadu, potjecu iz plemena Pashtuna, jednog od najstarijih plemena s ovih prostora a nastanjeni su u danasnjem Afganistanu i Sjevernom Pakistanu. Nakon prvo bosanske, pa onda srilankanske muzike na red je dosla i pashtunska s kojom smo docekali ponoc uz tradicionalni pashtunski ratni ples. Ja sam bila snimatelj jer, naravno, samo muskarci plesu ovaj ples (U tipicnim pashtunskim domovima, kad je neka zabava, muskarci budu u jednom dijelu kuce a zene u drugom. Zene takodjer plesu tradicionalne plesove, ali ne i gorepomenuti "ratni" ples, koji se, u stara doba, plesao kao dio pripreme za pocetak rata).

- Izletom u cuveni Murree, nekih 75 km od Islamabada, na vrhu planinskog lanca; Robin i Sara su prvi put vidjeli snijeg a Sara je s drugom djecom iz sela grudvama gadjala Snjeska - Medu).

- Lutanjima po prelijepim islamabadskim markazima (bazarima) gdje samo pticjeg mlijeka nema, od cuvenih perzijskih cilima do original timberlandsa.

- I naravno, mojim novim poslom. Prvi put radim sa lijecnickom organizacijom koja pruza usluge primarne zdravstvene pomoci u kriznim podrucjima gdje se jos uvijek nalaze izbjeglice (posljedica proslogodisnjih sukoba izmedju pakistanske vlade i Talibana). Uglavnom radimo u tzv. Pakhtunwali regiji i susjednoj plemenskoj zoni pod federalnom upravom (FATA), gdje su zdravstveni uslovi bili ocajni i prije sukoba, a sada ravnu nuli. Djeca i zene, pogodjeni ostacima talibanske uprave koja nije dozvoljavala zenama pristup ljekarima, niti prisustvo zena-ljekara, su u najgoroj situaciji; po nekim izvjestajima, svaka treca zena (zbog lose ishrane, ucestalih bolesti poput kolere, malarije, i losih higijenskih uvjeta) ima komplikacije u trudnoci koje se u vise of 50% slucajeva zavrse pobacajem ili smrcu novorodjenceta; Manje od jedne trecine djece dozivi starost od 5 godina. Organizacija koje rade u FATI je malo, njihova mogucnost da pruze medicinsku pomoc u udaljenim ruralnim dijelovima jos manja, a broj izbjeglica bi se u narednim mjesecima mogao drasticno povecati ako vlada Pakistana, uz pritiske od strane SAD-a, zaista odluci napasti uporista Talibana u Sjevernom Waziristanu. Izbjeglice iz tih dijelova sad za sad pristizu u manjim brojevima i uglavnom su uzrokovani americkim napadima navodno na talibanska uporista a koji redovno zavrsavaju ubijanjem zena, djece i nevinih civila.

Ovdje ostajemo narednih 10 mjeseci i nadam se da cu barem malo ove slikovite zemlje uspjeti prenijeti i na blog.

Murree

Komentar nesestri (1/11)

Bolesni umovi. Izvitoperene duse. Mentalni slucajevi. Eto to su oni koji ovakve snimke snivaju, a jos gori su oni koji ih propagaraju.

Pa zar te nije stid ovakvo nesto staviti na tvoj Blog?!

Hocemo li povesti raspravu o Kuranu i sta je u njemu napisano???

Glupi ste, i ti i oni koji ove gadosti sire. Bojite se Allaha? Ne bih rekla. Ali to je manje bitno. Znate zasto? Zato sto se Allaha ne treba BOJATI! Allaha treba voljeti, ljubiti, slijediti. Allah ne zeli da ga se bojimo. I Allah nece po hidzabu suditi koja je od nas slijedila Njegov put a koja nije. Znas zasto? Zato sto Allahov put nije put hizaba. Allahov put je, draga moja nesestro, put Mira i Ljubavi.

Gadi li ti se pocetak videa koji ponosno propagiras? Gadi li ti se kad ti "sestra" kaze kako se bolest svijetom siri te kako ce vas hidzab od bolesti zastiti? Pomislis li na sve sestre iz Palestine, Pakistana, Afganistana, Irana koje svakodnevno, u hiljadama, od bolesti i gladi umiru, a pokrivene su, a Muslimanke su?
Ja sam im sestra, nesestro moja, jer cu ih nahraniti, jer cu im lijek ponuditi, jer cu im i u najvecem siromastvu reci koliko su bogate i od neprocjenjive vrijednosti za Covjecanstvo!
One, nesestro moja, ne umiru od bolesti i gladi jer su pod hidzabom. A ni one sto nisu pod hidzabom, a umiru od bolesti i gladi, ne umiru zato sto nisu pod hidzabom.

Ipak, Allah je najveci i Allah sve zna. Kazu da je milostiv i da prasta. Mislim da tu grijesi, nesestro moja, jer neke grijehe nikada ne treba oprostiti. A takav je grijeh ovaj video, i ovakve poruke, jer skrnave hidzab, no sto je jos gore - skrnave poruku Allaha covjecanstvu!

Mir Allahov s tobom

San ili java? Hodza, pomozi mi!

Budim se u panicnom napadu straha. Kroz prozor ulazi svjetlost u sobu tako da vidim krevet i ormare, ali nesto crno i tesko mi lezi na grudima i neda mi da disem. Srce hoce da iskoci, panicno pokusavam ustati, ali 'ono" sjedi na prsima, stisce me i gusi.

Godinama me "pratilo", pogotovo u mojoj kuci. Toliko je strasno bilo da sam spavala samo uz upaljeno svjetlo, a bilo je i noci kad bi ih presjedila presjediti i nespavati uopste. Posljedice su bile vidne, od bljedila i podocnjaka, gubitka tezine do nemogucnosti koncetracije tokom budnih sati.

Porodica i prijatelji predlagali su svasta, neki su govorili da samo sanjam, ali vecina savjeta je bila vezana za "nadnaravno".  - Salij stravu, govorili su jedni, - idi hodzi, rekli bi drugi, - nek te blagoslove svetom vodom u crkvi, kazu treci, - neko ti je nabacio sihir, itd.

Onda sam pocela upoznavati, doduse rijetko, i druge ljude koji su od "toga" patili. Bili su uvjereni da su u pitanju zle vradzbine i sihiri, te se nisu mogli nacuditi da to "ne lijecim kod pravog hodze koji Kuranom istjeruje sihire".

Odem ja i kod hodze, neki stariji covjek kod Travnika. Kaze, neko je mojoj majci sihir bacio prije mnogo godina, a sihir u kuci ostao. Proucio je nesto, dao mi neki zapis (rece iz Kurana), ne sjecam se vise sta sam trebala sa tim raditi... Medjutim, 'ono" nastavi gnjezditi mi se po grudima, no kako godine prolazise sve rjedje i rjedje.

Jedne noci, kad sam spavala u dnevnom boravku, probudih sa "onim" na grudima. Panicno gledajuci oko sebe ugledam casu vode na stolu do kauca na kojem sam lezala. Pomislih, ako oborim casu napravice se buka i probudicu mamu, te ce "ono" pobjeci. Probam maknuti ruku, ne ide. Pomaknem malcice mali prst, ide. Pa drugi prst. Pa saku. "Otkocih" tako, dio po dio, cijelu ruku, mahnuh sa njom po casu koja se razbi u komadice po stolu. Mama se nije probudila, ali je "ono" odjednom podiglo se sa prsa i nestalo. Ujutro me docekao dokaz da nisam sanjala - razbijena casa na stolu.

Upoznah Robina, i otkad s drugim ljudskim bicem poceh dijeliti postelju "ono" nestade. Mada i sada u kut sobe stavim zamagljenu lampicu, tek da razbije potpuni mrak.

Prosle godine, svrljajuci po blogovima, nabasah na blog eksperta o snovima; bilo je tu svega, od znacenja snova, faza sna, naucnih ispitivanja... i onda clanak o Sleep Paralysis! Prostim jezikom, to je poremecaj spavanja pri kojem odredjene osobe mogu "zaglaviti" izmedju dvije faze sna, i to vezano uz REM fazu sna, u kojoj su svi djelovi tijela normalno paralizovani kako bi se sprijecili pokreti tijela (a samim tim i samopovrede) tokom aktivne faze sna. Eh, laicki receno, kada se osoba probudi, a mozak i tijelo se jos uvijek nalaze u REM fazi, dolazi do tzv. Paralize u Snu.

Ova pojava je, kako dalje saznadoh iz medicinskih zurnala, siroko rasprostranjena sirom svijeta, i gotovo u svim kulturama se pripisuje djavolu, demonima, vradzbinama i sihirima.

Ono sto je bilo zanimljivo u pomenutom clanku je slijedece: tokom REM faze cijelo tijelo je blokirano/paralizovano (iz gorepomenutog razloga); medjutim, u tim momentima savjetuje se lagano pomicanje malog dijela tijela (npr. jednog prsta, usne, micanje ocima lijeo-desno...), sto polako "otkocuje" okolne misice, a nakon nekog vremena i cijelo tijelo. Sjetih se one noci i razbijene case, kad sam nakon dugih godina sasvim slucajno shvatila da mogu pomaknuti mali prst ruke!

Nazalost, mnogo je godina proteklo dok ja sama nisam skontala lijek. Gdje je bio taj post prije 15 godina?! Koliko besanih noci sam mogla bezbolnije prebroditi; koliko lakse bi mi bilo saznanje da "ono" na grudima nije neki strasni demon, nego pojava koja se moze naucno objasniti i otkloniti.

Zalosnije je jos i to sto oni malobrojni ljudi kojima "ono" jos sjedi na prsima i zagorcava zivot, nece da saslusaju ovo objasnjenje nego i dalje idu hodzama, nosaju zapise i tjeraju sihire sa sebe!

Originalni post vise ne mogu pronaci, ali evo jedan link koji jednostavnim jezikom, i jos boljom slikom, pojasnjava ovo stanje. Bujrum!

http://www.wired.com/wiredscience/2009/08/sleep_paralysis/

Ja sam mala garava

Proteklih mjeseci zacuh dosta komentara o Sarinoj tamnoputosti. Nekoliko ih osta u sjecanju...

Na pijaci.
Ide neka zena prema nama, zagleda se u saru, pa ce glasno: "Vidi je sto je pocrnila, jeste li je to na more vodili?"

U buregdzinici
Prijateljica moje prijateljice: "Cije ti je to? Tobejarabi jest crna!!!"

U prodavnici
Starija zena placa na kasi: "Joj sta vam je ovo?! Isto uvozno!"

Pitanje (11/10)

Vi koji ste roditelji,

Desi li vam se ikada da, naoko bezralozno, strahujete da ce vam dijete umrijeti? Da ce jednostavno u snu prestati disati? Ili da ce, u igri, pokupiti neku smrtonosnu klicu poput meningitisa i izdahnuti vam na rukama?

Da li se i vi, kao ja, budite bezbroj puta u noci samo kako biste provjerili dise li?

***

Idemo neki dan kroz carsiju. Hodza zauci. Pita me, "mama, ko ovo pjeva?". Rekoh joj da ne pjeva, nego da to hodza uci, da se on tako moli dragom Bogi (tako ona kaze, "dragi Bogo").
Prodje nekoliko dana, opet mi u carsiji, opet se sa dzamije zacu ezan. Ovaj put, "mama, mama, eno ga dragi Bogo pjeva!".

Drhti od ljubavi (11/10)

Ne drhti preda mnom, drhti od ljubavi. (Stotinu i Osam, Knjiga 3)

Tvoj je ucitelj ljubav, ljubljena, a ljubav je tvoj ucitelj. Izaberi od jednoga sto je dvoje, razluci od nerazlucivoga, odluci se unutar vec odlucenoga.
Takva je nasa igra, ljubljena: igramo se da smo dvoje, Mi, Jedno oduvijek. (Stotinu i Osam, Knjiga 3)

Kad god se vratim zbirci Stotinu i Osam, ne mogu a da se ne upitam kako to da Covjek od izvora Zivota, Ljubavi i Svjelosti, od Stvoritelja, napravi nesto cega se treba bojati, strahovati od Njega, Njegovog gnjeva, Njegove kazne. Napisase Toru, Stari i Novi Zavjet, Ko'ran, i u svim tim, navodno svetim, knjigama pozivahu i pozivaju na mrznju, razdor, osvetu. Danas se najcudovisnije odluke, koje odnose zivote i srecu hiljada, pa i miliona, donose pozivajuci se na Knjige, u ime Boga. U ime Boga, jednoga i jedinoga, u ime Stvoritelja, podjelismo se na "vjernike" i "nevjernike", te s Njegovim imenom na usnama zazivamo UBIJ! UNISTI! KAZNI! OSVETI SE!

Nijedan od vjerski nastrojenih blogova na Blogger.ba niti na Blogger.com, ne poziva na Ljubav! Na Mir! Na Razumjevanje! Na Suzivot! Na Medjureligijsko Postovanje i Toleranciju, na Zajednistvo!

Ne, ne, ne! Na krivom si putu! - povikace braca muslimani. Samo je Ko'ran Bozija objava, sve su druge knjige pisane ljudskom rukom. Mi Allaha slijedimo i njegove upute slusamo. Allah nam kaze da je Islam jedini put covjeka. Mi kad ubijamo, ubijamo jer nam je Allah tako rekao, jer mi smo vjernici a nevjernike treba ubijati da bismo Dzenet zaradili...
Ma kakvi! Svi su osim nas bezvjernici! - reci ce braca krscani. Bog je dao Novi i Stari Zavjet, poslao Svoga Sina - Isusa da iskupi nase grijehe; zato smo vodili krstaske ratove, zato smo palili razvratne vjestice na lomaci, ma zato vala i nase svestenstvo djecu siluje! Sve ce to nama Nas Stvoritelj oprostiti, jer je Njegov sin umro za iskupljenje nasih grijeha...
U ime Jahvea! Samo je nasa vjera ispravna! - u glas ce braca Jevreji... ubijmo, unistimo sve sto nije Nase... jer nam tako Nas Bog nalaze. Djeca Palestine nisu djeca...
I tako u nedogled.

A gdje je Bog svih Ljudi? Gdje je Onaj koji Lubav daje? Snagu. Dobrotu. Prastanje. Ljepotu. Istinu. Pravdu. Mir. Stvoritelj svega i sviju. Ja ga jos ne pronadjoh ni u jednoj Knjizi.


Pronadjog Njega u blatnim kucama Afganistana, u siromasnim afganistanskim seljankama koje 15 sati dnevno cilime vezu da bi ih prodale za bagatelu bogatim strancima a bol u krstima ubijaju zvacuci opijum. Pronadjoh ga i u ranjenoj djeci koju smo, izgladnjelu i okrvavljenu, kroz kisu granata od "narodne vojske" u ratnu bolnicu vozili. I u onim izbjeglim majkama iz Burme Njega nadjoh, dok su bebe u salovima na prsima nosile kroz vlaznu i ubojitu dzunglu danima, sedmicama. U Bosni Ga lako pronadjem, od mog Bugojna, preko Staroga, one sto "nekom lijevo a nekom desno tece" pa do Srebrenice.


Ali ga niti u jednoj jedinoj Knjizi ne pronadjoh.

P.S. na prethodni post (10/10)

P.S.
Vracajuci se iz carsije, jednog kisnog i hladnog dana, prijateljica i ja naletimo na smrznuto i pokislo mace kraj kontejnera. Cim mu pruzih ruku poce presti sve u sesn'est i drscuci se pribi uz moju nogavicu. Rodila se, naravno, ljubav na prvi pogled. Jedno sam morala provjeriti, jel' musko ili nije (da Starom donesem maCKU letjele bi i ja i Ona iz kuce!). Posto uredno utvrdismo da maCAK neupitno ima cunu medju nogama, podigoh ga u narucje, a on me nekako molecivo gleda u mene i nijemo otvara usta u mjauk.
- A gdje je avaz, - pita prijateljica u cudu.
- Eto bona Avaza u torbi, - odgovorih mahinalno.
Do kuce smo se pisale od smijeha, a macak dobi ime - Avaz.
Zato mi se sad pocesto zaleti ono "Avaza mi".

P.P.S.
Vise se nista ne desi kada, slucajno ili namjerno, uleti ime Gracanica u moje usi. Dobro je, u usi ulijece ali u srce vise ocigledno ne. Pa ni kad me Maja nazvala i rekla da je neko zapalio staru lipu u centru Gracanice, nista mi nebi! Nije da mi nije zao lipe, ali mogla je to biti i lipa u Maglaju ili recimo Novom Sadu, isto bi mi zao bilo.
E vala i bilo je vrijeme.

Summa Summarum (10/10)

Koliko dugo mene ovdje nije bilo! Tako je to kad se celjade docepa svoje Bosne.

Od 15. juna bjese puno i dobrog i nedobrog, no sta bi drugo covjek i ocekivao kad je Gdja Zivot u pitanju.

Od nedobrog:
- Prvi dolazak na majcin grob se rijecima ne moze opisati.
- Bliska osoba se udaljila iz mog zivota a veze nas mnogo cega; Marihuana i ostala cudovista vezana za nju ipak cine svoje.
- Prvi rastanak sa najdrazim tesko pao svima, a narocito njemu kojem nedostajem ne samo ja nego i njegovo najmilije - Sara! Morao je otici jer za njega nismo mogli dobiti boravisnu vizu a da prije toga ne napusti zemlju i ne ode u Sri Lanku. Tamo ga evo vec sedmicama policija maltretira, dane provodi tako sto ga "privode" u policijsku stanicu kako bi po milion puta odgovorio na ista pitanja: sto je otisao iz Sri Lanke, kad je otisao, gdje je bio, te ono najbolnije pitanje - kako to da ima suprugu strankinju i dijete a oni nisu sa njim dosli u Sri Lanku? Boze dragi, daj sabura i njemu i nama dvjema!
- Ostali i bez posla i bez para, posudila od prijateljice da imam za hljeb, Sarino mlijeko i pelene ovog mjeseca.

Od dobrog:
- Bosna k'o Bosna, dusa ju je puna!
- Sara i sluzbeno postala Bosanka - dobila je BH Rodni List, Uvjerenje o drzavljanstvu i Pasos.
- Basta prerodila, olesili se domacim paradajzom, paprikama, keljom, malinama, ribizlama, jabukama a o sljivama da i ne pricam.
- SDP i Zeljko ubjedljivo najbolji! Dolje nacionalisti, prevaranti i fasisti! Ma u crveno cu se ofarbati, Avaza mi :)
- Svi su izgledi, akoBogda, da ce mama dobiti uskoro posao u Pakistanu; Ako sve bude kako treba, za mjesec dana mama, tata i Sara ponovo zagrljeni u lijepom Islamabadu.

Najbolje od najboljeg - nakon 2.5 godine obijanja bolnica, pedijatara, travara i specijalista od Sri Lanke i Tajlanda do Bosne, Sarina hronicna opstipacija prosla sama od sebe! Dijete redovno kaki svaki dan, zaboravili smo znacenje rijeci laksativ i klistir, a mashala i apetit joj se popravio pa jede k'o velika. Na vagi se vidi razlika, a i na obrascicima, stomacicu i guzi. Hvala dragom Bogu, mama i tata kazu dnevno po hiljadu puta

Eto me, Bosno moja! (6/10)

Jebo te, da mi je ko rek'o da se u dvije godine moze ovoliko smeca nakupiti rekla bih da je prolup'o. Evo vec od ranog jutra samo jednu sobu pakujem, puna 4 kofera! Hej, jednu sobu, a gdje je druga (spavaca), pa dnevna, pa kuhinja, pa kupatilo?!

Tajlandske spediterske kompanije nas obavjestile da BIH Carinska Sluzba, za BIH drzavljane koji se vracaju u BIH sa polovnim stvarima (da! polovnim stvarima), pored uobicajenih carinskih deklaracija trazi da "paking" lista sa svim navedenim polovnim stvarima i njihovim pojedinacnim vrijednostima mora biti ovjerena od strane relevantne BIH ambasade. U nasem slucaju, to je BIH ambasada u Kuala Lumpuru. Hajd' nazovem ja njih da priupitam za njihovo misljenje, kad nas predstavnik tamo ne moze cudom da se nacudi. Pa stvarno, kako bi on znao kad smo i gdje smo mi kupili djecji krevetac i kolica, koliko smo ih platili tada i koliko vrijede sada.

Stoga, Sarin krevet, kolica, mini pecnica, sve moje knjige, Robinov sintesajzer, Sarini kamioni, konjici i bageri, posteljina, posudje i ostale drage i nedrage stvari idu na tavan nase Burmanske porodice ovdje u Mae Sotu. Da cekaju bolja vremena. I da daju nadu Sarinoj meme (mama na Burmanskom) i papa Zu-u da ce im se miljenica ipak jednog dana vratiti u njihove zivote.

Vec danima meme i papa Zu hodaju po avliji ko dvije pijane lude; Meme se cas vrti u krug sa Sarom i izaglasa smije, a cas brizne u neobuzdan plac. I sto je ponedjeljak blizi to je placnih epizoda vise. Sara malo-malo udje u kucu pa nam kaze,"mama-papa go Bosnia, Sara here, Sara Bosnia noooo!". Znamo da je oni podgovaraju, al' sta da radimo. Boli ih brate.
Zu je natjerao Robina da mu snimi sve Sarine fotografije i video snimke na CD, i evo vec danima kad god udjemo u njihovu trosnu kucicu na TV se vrte samo Sara i tuzne Burmanske pjesme o rastancima.

Sutra cemo zajednicki rucak sa njima i ostalim clanovima porodice. Doci ce i Ema i "koyee", i tek tad nek nam je Bog na pomoci. Daj nama i njima Boze mira, stalozenosti i brdo hrabrosti sutra i prekosutra, kada napokon napustamo Mae Sot. Na Saru ne smijem ni pomisliti. Zna malo mace da stalno pricamo o toj Bosni, ali u njenoj maloj glavici Bosna, meme, papa Zu, plus mama i tata idu u isti kos!

A u Bosni. Ovaj put nece biti kao prije. I nikada vise. Jedan nas osmjeh ne ceka, jedna suza nece kanuti niz njeno milo lice, njena dzezva kafe nece biti na sporetu.

Znam, izvuci ce me opet Sara. Jer ona nece znati da je kauc u dnevnoj sobi prazan, ona se nece sjecati ni osmjeha ni stare dzezve, nego ce svojim smijehom i vragolijama rastjerati svu tugu koja ovih dana stanuje u maloj roza kucici pod sjenom stare lipe koje vise nema.

Sara, Meme i Papa Zu

Rajski izum

Ovih dana je jedna mama blogerica povela temu o batinama, a u posljednjem postu donosi primjer strucnog clanka koji upravo za temu ima batine. Procitala sam prije par mjeseci izvorni clanak. Slazem se sa mnogim stvarima u njemu, ali mislim da previse pojednostavljuju definiciju batina. "Udarac po guzi" nisu batine, niti ce ga dijete prihvatiti kao kaznu. Batine (koristene kao kaznena mjera) BOLE, i cilj batina je upravo to - bol kao kazna.

Eh sad, postavlja se pitanje, zna li dijete zasto roditelj zadaje fizicku bol za pocinjenu gresku? Ocigledno, dijete tu gresku ne smatra greskom, i proci ce mnogo godina prije nego 2-godisnje ili 5-godisnje dijete moze shvatiti istinsku definiciju greske. Dakle, nanosimo fizicku bol djetetu koje nije u mogucnosti shvatiti Zasto.

Drugo, dijete u ranim godinama zivota oponasa roditelje ama bas u svemu. Primanjem batina (dakle nasiljem) dijete uci da nasiljem moze rijesiti problem, nesto sto se moze vratiti kao bumerang u djetetovim drustvenim odnosima sa ostalom djecom, ali i u kasnijim godinama zivota.

Trece, jedini razlog sto batinama mozemo rjesiti problem sa djetetom je upravo taj sto je u pitanju DIJETE, dakle neko manji od nas, nemocan, i u potpunosti pod nasom kontrolom. Moze li se dijete braniti? Moze li uzvratiti istom mjerom? Naravno da ne moze, jer je nemocno. Svaki put kad padnem u napast da fizicki udarim Saru za neki njen nestasluk (a mnogo ih je!) upitam sebe: da li bi udarila Robina da je on razbio tu casu? Da li bi sipkom po svojoj materi da je ona prosula tu kafu? Da li bi osamarila tatu da je on izasao na ulicu ne gledajuci lijevo-desno i skoro zavrsio pod autom? Naravno da ne bih! Sta bih uradila sa njima? Pa vjerovatno bih porazgovarala sa njima, zar ne?

Pokojna baka, prije nego sto ce umrijeti, je bila skroz posenilila i pretvorila se u 2-godisnje dijete! Jesam li je tukla svaki put kad se "ukakila" u gace iako je bez problema mogla u WC? Jesam li je tukla kad je bosa hodala po snijegu jer nije mogla naci opanke (koje bi ostavila za vratima a onda zaboravila gdje su)? Naravno da nisam. Razgovarala sam sa njom, iako sam znala da joj je svijest na nivou 2-godisnjeg djeteta. Ako bi 100 puta zametnula opanke za vrata i hodala bosa po snijegu ili blatu, 100 i prvi put bih je uzela za ruku, obula joj opanke i rekla, "banjo, opanke si ostavila iza vrata, kao i uvijek".

Cetvrto, strucnjaci koji brane batine tvrde da ta vrsta fizickog nasilja (ukoliko je “umjereno”) ne ostavlja dugotrajne psihicke niti emocionalne posljedice kod djeteta. E pa lazu. Lazu itekako. Nema batina koje ne ostavljaju posljedice, kako na tijelu tako i na dusi. I kada se to desi onda je do djeteta, ne do roditelja i njihove roditeljske ljubavi, kako ce se obracunati sa duhovima proslosti, kako ce objasniti sebi zasto se desilo nesto sto se desilo (to moze biti bilo sta – batine, nocne more, strah od spavanja u mraku, zadirkivanje od ostale djece ako je dijete imalo neku “manu”, saobracajna nesreca, zapostavljenost…). U slucaju batina, moze se desiti da dijete shvati s vremenom da mama i tata nisu tukli iz mrznje nego da bi pojacali odgojne mjere u zelji da on/ona izraste u boljeg covjeka.

Ali, moze se desiti da dijete (kasnije tinejdzer, ili odrasla osoba) “shvati” da su batine bile njegova/njena krivica, da nije bio dovoljno dobar/ra, da je zasluzio/la roditeljsku kaznu, te samim tim zasluzuje kaznu od bilo koga drugoga do kraja zivota jer nije dovoljno dobar covjek!

Moze se desiti i to da dijete “shvati” da se zivotni problemi uspjesno rjesavaju nasiljem. “Ako su moji roditelji uspjesno rjesavali probleme koje su imali sa mnom, onda zasigurno i ja svoje probleme sa drugima mogu rijesiti na isti nacin.” Nije rijedak slucaj da u tom slucaju dijete pocne pokazivati znakove nasilja prema drugima jos u vrticu, a ako stvari krenu niz’brdo i mlada osoba zadrzi takvo misljenje tokom odrastanja, takvo ponasanje ce zadrzati kasnije u odnosu prema prijateljima, kolegama, i vlastitoj porodici.

A moze se desiti da dijete u jednom momentu shvati da su mama i tata bili u krivu, da su batine bile njihova greska a ne djetetova, da batine nisu stvorile od njega/nje boljeg covjeka nego ljubav, paznja i toplina roditeljskog doma, da on/ona nije manje vrijedan/na zbog toga, te da nasilje prema drugima nece rijesiti problem niti donijeti bilo kakvo dobro.

U mojoj vlastitoj porodici, jedno “dijete” ciji su roditelji takodjer mislili da su batine odgovarajuca odgojna mjera je, igrom sudbine, odraslo u stabilnu osobu koja je uspjela izgraditi uspjesnu karijeru i sretan brak. Drugo “dijete”, ono koje je u djetinjstvu bilo malo nestasnije pa je samim tim “zasluzilo” vise sipke, udaraca, samara i slicnih odgojnih mjera, je “shvatilo” da ne valja kao osoba, da ne vrijedi potruditi se da postane nesto vise u zivotu, da je najbolje zivot odzivjeti u apatiji, da nije u stanju promijeniti zivotnu situaciju… Ovo “dijete” je iskusilo kriminal, drogu i neimastinu.

Kazu da su batine iz raja izasle. A i pokoji andjeo takodjer. Danas ga zovu Sejtan.

Ayurveda i moj dragi (12/09)

Neki dan ja u kampu (izbjeglickom) kad stize sms od mog dragog: "Kasnit cu kuci, idem sa kolegicom do njenog strica na granicu". Nista meni nije jasno, ni kakav stric ni sta ce na granici, al' haj' nejse, nisam imala vremena da dumam o tome.

Oko 5 popodne krecem kuci i pitam ga (sms-om) jel' stigao kuci. Odgovara, "Nisam, jos sam u Burmi. Nisam ti smio jutros reci da nisam na granici nego preko granice". Eh pa! Hiljadu bijesova me spopalo - hem je nesigurno prelaziti granicu ovih dana zbog sukoba izmedju KNU (Karen National Union) i DKBA (Democratic Karen Budhist Army), hem znam da nikako nije mogao preci legalno preko Mosta Prijateljstva nego je morao ilegalno. Dolazim kuci, 6 sati, zovem ga, nedostupan. Bijes, strah, nervoza, ma sve se smjesalo!

Dolazi dragi doma oko 7 navecer. I prica.

Kolegicin tata je general DKBA i on je organizirao prelazak preko granice. Na drugoj strani ga je cekao doktor Ayurvede kojeg je tata-general "pozvao" da dodje iz Rangoon-a u Myawaddy, samo da bi pregledao mog dragog. Naime, ima vec par godina da Robin ima problema sa prekomjernom proizvodnjom crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina zbog cega redovno mora "ispustati" krv. Doktori (standardni, oni kojima ides u Dom Zdravlja) mu rekli da prestane pusiti, piti (alkohol, ne limunadu) i da smanji unos masne hrane. Moj itekako-pametni dragi na sve to odgovara - ma sta oni znaju, cuj kakve veze ima cigara i piva sa hemoglobinom?!

Helem, pregleda njega doktor iz dzungle (nisam sarkasticna, zaista covjek meditira i proizvodi ayurvedic lijekove u dzungli) i kaze mu ovako, "Sinko, ne valjaju ti pluca, jetra i krv. Lijevo plucno krilo ti je zacepljeno i kisik ne dopire u neke dijelove, sto utice na pronos kisika putem tvoje krvi, sto opet utice na tvoje tijelo da proizvodi dodatnu kolicinu krvi, a samim tim povecava volumen, gustinu i naravno hemoglobin. Jetra ti je takodjer ostecena i dio jetre ti ne funkcionise. Krv ti je pregusta i neravnomjerno ti tece kroz tijelo, prebrzo kroz desnu stranu a presporo kroz lijevu (mozda je povezano sa ostecenim lijevim plucnim krilom, vrag bi ga znao). Moras PROMIJENITI NACIN ZIVLJENJA. Tri stvari koje moras uciniti iz istih stopa su: PRESTATI PUSITI, PRESTATI PITI (treba li reci sta?), PRESTATI JESTI SVINJETINU I GOVEDINU I OSTALU MASNU HRANU, KAO I SVU PRZENU I ZACINJENU HRANU. Svako jutro kad ustanes popij CASU SVJEZE LIMUNADE SA KASIKOM DIVLJEG MEDA. Za tri mjeseca imat ces ravnomjeran protok krvi, jetra ce se oporaviti, hemoglobin ce sici na normalu, a krv obogacena kisikom ce lakse prodrijeti u osteceni dio pluca." Jos mu je smuckao lijek od raznoraznih trava i korjenja koji se dobija destiliranjem istih i ubrizgava injekcijom u venu, i rekao da injekciju mora primati narednih 28 dana.

Hajd' drago meni, prvi dan dragi ispusio samo dvije cigare a ja popila obje pive iz frizidera, svinjsko meso ni da primirise a ujutro umjesto kafe pije nezasecereni crni caj (slijedeci dan presao na limunadu). Drugi dan ga ja (heeeej - Ja!) odvezem na granicu gdje se ilegalno "prevoze" migranti, izbjeglice, i raznorazne robe (cigare, alkohol, droga, da pomenem samo neke, o oruzju da ne govorimo). Pod cijenu trenutnog otkaza, samo sam ga istovarila na obalu rijeke (odakle ce ga krijumcari camcem prevesti na drugu stranu) ne padajuci mi na pamet da podlegnem njegovim nagovorima i predjem rijeku sa njim (kao, rek'o mu doktor da slijedeci put dodje sa zenom da joj pokaze kako ce davati lijek slijedecih 26 dana).

Drugog dana, po povratku kuci, kaze da doktor mora nazad u Rangoon al' da mu je dao injekcija i lijeka dovoljno za naredne tri sedmice i da je rekao da mu zena (zena!) ubrizga lijek u venu svakog dana. Posaljem ga lijepo u strininu i kazem da mi se jos ne ostaje udovicom. Odemo u Dom Zdravlja, ma ni da cuju o tome da daju lijek koji nije iz njihove apoteke. Odemo u privatnu kliniku, ista prica. Zovne kolegica tatu-generala, tata-general zovne medicinsku sestru koja radi u klinici Dr. Cyntie (imate link gore desno), ode dragi tamo, naceka se debela tri sata al' sestra ne dodje na randevu. Nazovu doktora u Rangoon, on im kaze nije problem jedan dan al' sutra obavezno mora primiti.

Sutra ona sestra sto se nije pojavila jucer na "nagovor" tate-generala dodje ni manje ni vise u njegov ured da mu da injekciju. Promasi jednom venu, ne potrefi drugi put, a trecom mu napokon ubrizga lijek, dal' u venu ili ne upitno je. To je bilo prekjucer, evo ga jos hoda po kuci lica zgrcenog od boli jer mu je mjesto od injekcije oteklo i boli ko sam djavo! Sad pusi 4 cigare dnevno (kaze kad ga boli vise je nervozan, a kad je vise nervozan mora vise i pusiti).

U slijedecm postu vise o DKBA, zasto je moj dragi stavio moj cijeli posao i REPUTACIJU u opasnost, i odnosima moje organizacije i DKBA. Tek da se zna!

Porasla, nego sta! (12/09)

Pita me Mama hendikepiranog djecaka je li mala princezica porasla. Oh da, itekako!

Mama i tata ne mogu da se nacude svim cudima princezinim: kako mijenja haljinice deset puta na dan, kako se na pijaci svadja s tatom oko toga koje ce se papucice kupiti, kako tecno ujutro kaze odreda "mamma pappa dobjo juto aj jov ju gud morning sa-dika migalaba" (sava-dee-ka je tajlandski pozdrav, a mingalaba burmanski).

Jedno je sigurno - mama je izgubila svoju bebu a zauzvrat dobila Djevojcicu!

P.S. 23/12 slavimo 2. rodjendan. Mama pravi tortu, naravno. Isproban recept za socnu i otkacenu tortu je vise nego dobrodosao, pogotovo kad je u pitanju novopecena kuharica :)

Mamina kosulja mi tako dobro stoji!

Otisla si, Stara (11/09)

Da li znas koliko si znacila? Koliko smo te voljeli? U proljece kad si zelenilom kupala ulicu, ljeti kad smo u tvom hladu trazili smiraj, s jeseni kad si nasu ulicu bojila bojom zlata?

Bila si tu kad je djed doselio daleke '35 i pod tvojom krosnjom sagradio nasu malu kucicu. U toj istoj kucici mama nam je pjevala kao uspavanku onu staru "ima jedna kucica draga srcu mom, ta kucica pod lipom stari je moj dom, ta kucica pod lipom dragi je moj dom...".

Pocesto smo iskupljali nasu djecju raju iz komsiluka kako bi vidjeli koliko nas treba da te obgrlimo. Verati se po tebi nismo mogli jer si bila toliko siroka, ali smo krisom znali ukrast tatine ljestve da bi ti dotakli listove. Baka je skupljala tvoje cvjetove kako bi imala caja za zime, a tata nam pricao stare price o lipama iz slavenske mitologije.

U ratu, kad smo morali otici od tebe, brat je mami naslikao sliku nase kuce kao poklon - na slici Ti u milion boja, Tvoja krosnja razasuta po krovu i prozorima kucice roza boje, da je zastiti od metaka i granata.

Necu te pitati kako si se osjecala kad su te u proteklim mjesecima komunalci mjerili i busili kako bi vidjeli koliko si stara i trula iznutra. Necu te pitati da li si u tim momentima djelila emocije sa nasim tatom kojem si zivot znacila preko sedamdeset godina. Necu te pitati kako je bilo tog jutra kad su napokon dosli sa motorkama i sjekirama... Ne moras mi nista reci, moja stara. Znam.

Necu ti reci ni zbogom. Sjena tvoje krosnje ce uvijek siriti grane nas nasim starim krovom.

Just for this morning

TO MY CHILD


Just for this morning, I am going to

smile when I see your face and laugh

when I feel like crying.

Just for this morning, I will let you

choose what you want to wear,

and smile and say how perfect it is.

Just for this morning, I am going to step

over the laundry and pick you up and take you to

the park to play.

Just for this morning, I will leave the

dishes in the sink, and let you teach me how to put

that puzzle of yours together.

Just for this afternoon, I will unplug

the telephone and keep the computer off, and sit with

you in the backyard and blow bubbles.

Just for this afternoon, I will not yell

once, not even a tiny grumble when you scream and

whine for the ice cream truck, and I will buy you one

if he comes by.

Just for this afternoon, I won't worry

about what you are going to be when you grow up, or

second guess every decision I have made where you are

concerned.

Just for this afternoon, I will let you

help me bake cookies, and I won't stand over you

trying to fix them.

Just for this afternoon, I will take us

to McDonald's and buy us both a Happy Meal so you can

have both toys.

Just for this evening, I will hold you in

my arms and tell you a story about how you were

born and how much I love you.

Just for this evening, I will let you

splash in the tub and not get angry.

Just for this evening, I will let you

stay up late while we sit on the porch and count all the stars.

Just for this evening, I will snuggle

beside you for hours, and miss my favourite TV shows.

Just for this evening when I run my

finger through your hair as you pray, I will simply be

grateful that God has given me the greatest gift ever given.

I will think about the mothers and

fathers who are searching for their missing children, the

mothers and fathers who are visiting their children's

graves instead of their bedrooms. The mothers

and fathers who are in hospital rooms

watching their children suffer senselessly and screaming

inside that little body

And when I kiss you goodnight I will hold

you a little tighter, a little longer. It is then,

that I will thank God for you, and ask him for

nothing, except one more day..............

Kaka, kaka! (7/2009)

Mali andjelak vec sedmicama ima problema sa tvrdom stolicom, i ama bas nista ne pomaze! Probali smo: smanjiti bijelu rizu i mesne obroke, povecati unos svjezih i kuhanih povrcki (s maslinovim uljem), povecati unos voca a posebno jabuke, kruske, lubenice, dinje, papaja, avokado i suhe sljive (ukljucujuci kompot). Otisli kod cika doktora i on preporucio sve sto smo vec uradili plus da pije sto vise vode i svjezih vocnih sokova. Probali i to, jok!

Odemo opet cika doktoru, u ponoc, nakon nekoliko sati placa i vristanja, i on napokon propise i laktulozu - laksativ baziran na seceru koji skuplja vodu u crijevima i time omeksava stolicu. Poceli smo sa 12 ml a cika doktor nam je dao instrukcije da svaki dan povecavamo dozu po 1 ml dok ne pocne normalno kakiti. Sinoc stigosmo do 17 ml i napokon je nocas oko 3 sata kakila kako treba! Mama i tata su presretni plesali po kuci u gluho doba noci, mama je pustila i par suza radosnica, a ono govance bi najradije bili izljubili od puste srece!

U potrazi za informacijama o ishrani djece (a i odraslih!) koja pate od zatvora iliti konstipacije, naletjeh na stvarno dobru i informativnu stranicu, pa je evo postavljam i ovdje, ako kome slucajno zatreba:

http://www.constipationadvice.co.uk/

a posebno podstranica:

http://www.constipationadvice.co.uk/causes_constipation/constipation_during_childhood.php

Naravno skupljam jos uvijek skupljam savjete! U pomoc!!!

Lunch at Temple, Karen refugee children (7/2009)

Rucak kod hrama. U hramu budisticki monasi, zahtjevaju od vojske da izmjeste izbjeglice iz avlije hrama, kazu djecji plac ih ometa u molitvama i nocu kada spavaju.

Waiting, Karen refugee children (7/2009)

Smjesteni su iza pecine, na samoj granici. Zive pod plasticnim ceradama, spavaju na paletama i bambusovoj trski. Dorucak riza, rucka nema, vecera riza. Da bi dobili bilo kakvu humanitarnu pomoc moraju preci planinu strmom kozjom stazom, na nisanu onih koji su ih istjerali iz njihovih domova.

Na slikama ovdje, izbjeglice "iza pecine" cekaju da dobiju jos cerada i plasticnih kanta za vodu. Nakon sto dobiju pomoc, ponijet ce je na ledjima kozjom stazom pod svoje satore iza pecine. Mnogi od muskaraca su ostali s druge strane rijeke, tako da majke sa djecom nemaju izbora nego da ih povedu sa sobom.

Vidi li se pljusak kise na fotografijama?