Godina je neka poslije rata. Mogla je biti 98, 99, 2000, nebitno je.
Uglavnom, otisle ja i mama u Stolac. Baka je umrla, ali ostala je draga rodbina, a posebno Ivo i Nada. Kad god odemo u Poprati budemo kod njih (stara bakina kuca vise ni WC-a nema, bio nekad onaj drveni poljski, ali vrijeme ga raznijelo).
Te noci, iz cista mira, a da ni pomislila na njega nisam vec godinama, sanjam Miru.
U kasno vece vracam se s njive, otvaram zardjalu ogradu i prelazim preko guvna ispred Miloseve i Rajkine kuce. Kad god prolazim tuda pognem glavu, da ne gledam spaljenu rusevinu. Krajicak oka mi hvata svjetlost u prizemlju kuce, tamo gdje je nekad bila kuhinja. Zagledam se bolje. Stvarno svjetlo je unutra. Slabasno, titra, al' svjetlo. Sa srcem u grlu popnem se sa guvna pred kucu. Tiho se primicem vratima.
"Ej malena, ne sunjaj se, ja sam. Udji milo moje", poznati glas teta Rajke docekuje me na pragu.
Ulazim. Mracno je, ne sjecam se da li svjetlost dolazi od svijece ili neke nejake sijalice. U pomrcini razabirem Rajkino lice. Naborano, ostarjelo, ali to je moja teta Rajka. Sjedam na pod, do nogu joj, k'o da smo se jucer vidjele. Pitam kad je dosla, sto se nije javila?
Pa gdje si ti, skolska?", poznati glas iza ledja, sa kucnog praga. Okrenem se. Napolju je sunce i Mirina kosa poput zlata sija okupana njime. Smijesi se onim starim osmjehom iz naseg djetinjstva.
Pribudila me Nada. Ustaj ljencugo, sad ce podne, eno Ivica rostilj spremio. San se razbija u komadice.
Satima kasnije, nakon slasnih cevapa sa zara, naredim Nadi da odmori u hladu s mamom, a ja cu sudje oprati. A sudja tona. U neka doba cujem glasove na avliji. Nadino (po hercegovacki otegnuto): aaaaa Gospe draga pomozi otkud vi?! Uh majko mila, kontam ko li je sad dosao da pokvari ovo savrseno popodne. Cujem grle se, ljube se. Odlucim da necu izlaziti, zavrsicu sudje a onda se zavaliti na kauc i citati novine dok ko je da je ne ode.
Ledjima sam okrenuta vratima. Uzeglo hercegovacko sunce na momenat zamraci sjena s vrata. Osjecam kao da da mi struja prolazi kroz vene, cekam glas i glas mi se obraca sa kucnog praga.
Pa gdje si ti, skolska?". Osmjeh iz djetinjstva na licu muskarca. Miro.
Kao da nema godina izmedju nas, kao da smo se jucer igrali zmire oko guvna, kao da mi je sinoc tajno u sobu dolazio da mi sapatom kaze sve o prvim mladenackim ljubovanjima.
Miro.
Na avliji teta Rajka i sestra mu Mirjana. Mama place, Nada place, Ivica krije oci.
Poslije smo isli na Bregavu. Setali starim gradom. Pa do "Roka". Tj. mjesta gdje je bio Roko. Pa uz ulicu kraj srednjoskolskog. I tako satima. Ja i moj skolski.
Uglavnom, otisle ja i mama u Stolac. Baka je umrla, ali ostala je draga rodbina, a posebno Ivo i Nada. Kad god odemo u Poprati budemo kod njih (stara bakina kuca vise ni WC-a nema, bio nekad onaj drveni poljski, ali vrijeme ga raznijelo).
Te noci, iz cista mira, a da ni pomislila na njega nisam vec godinama, sanjam Miru.
U kasno vece vracam se s njive, otvaram zardjalu ogradu i prelazim preko guvna ispred Miloseve i Rajkine kuce. Kad god prolazim tuda pognem glavu, da ne gledam spaljenu rusevinu. Krajicak oka mi hvata svjetlost u prizemlju kuce, tamo gdje je nekad bila kuhinja. Zagledam se bolje. Stvarno svjetlo je unutra. Slabasno, titra, al' svjetlo. Sa srcem u grlu popnem se sa guvna pred kucu. Tiho se primicem vratima.
"Ej malena, ne sunjaj se, ja sam. Udji milo moje", poznati glas teta Rajke docekuje me na pragu.
Ulazim. Mracno je, ne sjecam se da li svjetlost dolazi od svijece ili neke nejake sijalice. U pomrcini razabirem Rajkino lice. Naborano, ostarjelo, ali to je moja teta Rajka. Sjedam na pod, do nogu joj, k'o da smo se jucer vidjele. Pitam kad je dosla, sto se nije javila?
Pa gdje si ti, skolska?", poznati glas iza ledja, sa kucnog praga. Okrenem se. Napolju je sunce i Mirina kosa poput zlata sija okupana njime. Smijesi se onim starim osmjehom iz naseg djetinjstva.
Pribudila me Nada. Ustaj ljencugo, sad ce podne, eno Ivica rostilj spremio. San se razbija u komadice.
Satima kasnije, nakon slasnih cevapa sa zara, naredim Nadi da odmori u hladu s mamom, a ja cu sudje oprati. A sudja tona. U neka doba cujem glasove na avliji. Nadino (po hercegovacki otegnuto): aaaaa Gospe draga pomozi otkud vi?! Uh majko mila, kontam ko li je sad dosao da pokvari ovo savrseno popodne. Cujem grle se, ljube se. Odlucim da necu izlaziti, zavrsicu sudje a onda se zavaliti na kauc i citati novine dok ko je da je ne ode.
Ledjima sam okrenuta vratima. Uzeglo hercegovacko sunce na momenat zamraci sjena s vrata. Osjecam kao da da mi struja prolazi kroz vene, cekam glas i glas mi se obraca sa kucnog praga.
Pa gdje si ti, skolska?". Osmjeh iz djetinjstva na licu muskarca. Miro.
Kao da nema godina izmedju nas, kao da smo se jucer igrali zmire oko guvna, kao da mi je sinoc tajno u sobu dolazio da mi sapatom kaze sve o prvim mladenackim ljubovanjima.
Miro.
Na avliji teta Rajka i sestra mu Mirjana. Mama place, Nada place, Ivica krije oci.
Poslije smo isli na Bregavu. Setali starim gradom. Pa do "Roka". Tj. mjesta gdje je bio Roko. Pa uz ulicu kraj srednjoskolskog. I tako satima. Ja i moj skolski.
No comments:
Post a Comment