July 13th, 2006
Nedostaje mi Gracanica
Posted by kurtizana in Uncategorized
***
Jalalabad, 04. april, 2005
I pitam te u snu
Jesi li jos tu
A ti mi kazes znaj - ja uvijek bit cu taj
Ko jebe iluzije i propale brakove
...
Proljece je stiglo u Jalalabad. A ja ne mogu prestati misliti o proljecu u Gracanici.
Mogu li te voljeti zauvijek
Ako moj si bio oduvjek
Dal cu moci poci tvojim putem
Ako nam se ceste razdvoje…
...
Neki dan sam gledala fotografije na Gracanica.net, ciscenje grada od ostataka snijega i Gracanica, cista i obasjana martovskim suncem, nakon toga.
Ako zatvorim oci skoro da mogu osjetiti miris gracanickog cvijeca koje sada pupa svuda po gradu. Ako zatvorim oci, potpuno jasno mogu vidjeti sebe kako, prolazeci kroz bolnicki krug, ulazim u cvijecem prekriveni grad, setam zelenilom parka i poplocanim kaldrmama u centru, pa kroz pijacu… Da li tata jos uvijek prodaje svoju rucno radjenu grncariju za drvenim standom? Vidim ga kako me ozbiljno prati ocima dok se probijam kroz pijacnu guzvu u ocajnickoj potrebi da me bas njegove oci primjete, samo da bih mu mogla reci dobar dan, i da bih mogla cuti njegov glas dok mi odzdravlja sa dobar dan.
Pa s pijace ponovo u bolnicu. O Boze, sta bih sad dala da to ponovo mogu uciniti! Proci kroz kapiju bolnickog kruga i laganim koracima se uputiti ka hirurgiji u iscekivanju momenta kada mogu pogledom pretraziti mjesto pred ulazom gdje uvijek parkiras auto. Ti slatki momenti iscekivanja, da li je On tu ili nije? Ako nije, gdje je? Radost momenta kada ugledam tvoje auto i osjecaj koji ni dan danas ne mogu opisati dok prolazim ispod prozora tvoga ureda znajuci da si tu, udaljen samo par metara od mene. I cinjenica da sam jaca od tebe, da sam pobjednik u nasem ratu, jer svaki put kada skrenem iz bolnickog kruga u Bolnicu i udjem u hodnik koji me vodi k tebi, ja dobijam bitku.
Ali, kao i uvijek, cak i kada samo zamisljam te momente, u mislima prodjem pokraj ulaza u Bolnicu, i produzim ka kapiji u pravcu Lipe, jer nemam hrabrosti da udjem u taj hodnik.
Lipa. Uvijek dodje poslije Bolnice. Laganim koracima uzbrdo, do skretanja za Drijencu (ko li je sada u mom stanu?), pa onda jos laganijim korakom, dok mi srce ludjacki lupa u grudima, pokraj kuce sa velikom bijelom kapijom. Spustenog pogleda, kroz trepavice, krisom pogledom pretrazim avliju iza kapije. Da li je zuti pasat tu? Da li se poznata sijeda glava mota po avliji? Da li je dovoljno blizu da mu pozelim dobar dan? Najcesce, avlija je prazna, kapija zatvorena, a ja nastavljam prema daidzinoj kuci.
Daidza, daidza! Sta li radi sada? Da li i danas sumnja da sam ja bila ta koja mu je upucivala prijetece pozive sa nepoznatog broja mobitela? Ustasa, prostitutka i americki spijun…. Kad bi se sreli, opet bih mu pakosno pogledala u oci, lagano se osmjehujuci, sa spoznajom da sam jaca i od njega i da on zna da znam da sam jaca! Taj slatki osjecaj osvetoljubive pobjede!
Pa niz Lipu. Pokraj prodavnice. Jos uvijek jasno vidim oglas na stubu pokraj prodavnice i ljubaznu ponudu vlasnika da podijeli ostatak oglasa po naselju. I njegovu slicnost s Tobom! Nisam mogla prestati zuriti u covjeka. I sad mi je u sjecanju njegov pogled svaki put kad smo se sreli nakon sto sam se doselila na Lipu, pogled sa osmijehom u ocima koji je govorio da zna vise nego sto mislim da znam. I opet pobjeda!
Dalje niz Lipu. Upitni i znatizeljni pogledi stanovnika Lipe koji su se mjesecima pitali ko je ta nepoznata djevojka koja se svakog vikenda iznenada pojavi u njihovom naselju i danima besciljno luta jednom te istom rutom. Pobjeda nad tobom u svim pogledima, malo moje. Znali su da ima nesto u momentu kada prozujis pokraj mene autom, vibracije tih momenata su gotovo bile opipljive!
Da li su i oni osjecali moj nemir koji bi usao u mene svaki dan oko 15 sati? Kojim putem ces poci kuci? Lipom? Ili kroz carsiju? Hoces li izaci iz Bolnice par minuta prije ili poslije radnog vremena? Teret tuge i razocaranosti kada su moje procjene bile pogresne i kada bih, pola sata kasnije, otkrila da je sivo auto vec parkirano pred kucom tvoje supruge. Radost momenta kada bih prvo osjetila a zatim ugledala mocnu siluetu tvoga auta kako mi se priblizava i bijes u tvojim ocima kada bih se stvorila pred tobom na cesti! I opet moja pobjeda u tvom nemocnom bijesu dok pritisces papucicu za gas da bi me sto prije zaobisao.
Euforija momenta kada bih te uhvatila. I dalje niz Lipu. Glavnom ulicom ka autobuskoj stanici. Lupanje srca dok se priblizavam sivoj staroj kapiji. Auto je tu? Auto nije tu? Ako jeste tu, opet cu proci tim istim putem barem pet puta u slijedecih sat vremena, ocekujuci da ces, tamo negdje oko cetiri popodne, autom u njenu radnju po nju. Ako ti auto nije tu, ili si otisao po sina, ili si vec s njom u radnji, ili si svratio kod tate, i ja cu slijedecih sat, dva, tri, kruziti poznatom starom marsrutom kako bih vam presjekla put prije dolaska kuci!
Veceri pod vasim, svjetlom obasjanim, prozorima u iscekivanju da li cu, jos barem jedanput prije sna, vidjeti tvoju siluetu u vasoj kuci… Pa opet pokraj Bolnice uz Lipu. I poljubac u celo za laku noc mom malom djecaku…
Nedostaje mi Gracanica. Pomalo ocigledno, zar ne?
...
U cetiri oka, cetiri zida,
pustili ljubav sto smo iz vida,
pa sad luta tu ko sa lanca pusten pas
i ne pusta nas.
-
Ne vjerujem tebi,
ne vjerujem sebi,
al se cudim ljubavi
sto jos nije digla ruke
od budala kao mi.
Nedostaje mi Gracanica
Posted by kurtizana in Uncategorized
***
Jalalabad, 04. april, 2005
I pitam te u snu
Jesi li jos tu
A ti mi kazes znaj - ja uvijek bit cu taj
Ko jebe iluzije i propale brakove
...
Proljece je stiglo u Jalalabad. A ja ne mogu prestati misliti o proljecu u Gracanici.
Mogu li te voljeti zauvijek
Ako moj si bio oduvjek
Dal cu moci poci tvojim putem
Ako nam se ceste razdvoje…
...
Neki dan sam gledala fotografije na Gracanica.net, ciscenje grada od ostataka snijega i Gracanica, cista i obasjana martovskim suncem, nakon toga.
Ako zatvorim oci skoro da mogu osjetiti miris gracanickog cvijeca koje sada pupa svuda po gradu. Ako zatvorim oci, potpuno jasno mogu vidjeti sebe kako, prolazeci kroz bolnicki krug, ulazim u cvijecem prekriveni grad, setam zelenilom parka i poplocanim kaldrmama u centru, pa kroz pijacu… Da li tata jos uvijek prodaje svoju rucno radjenu grncariju za drvenim standom? Vidim ga kako me ozbiljno prati ocima dok se probijam kroz pijacnu guzvu u ocajnickoj potrebi da me bas njegove oci primjete, samo da bih mu mogla reci dobar dan, i da bih mogla cuti njegov glas dok mi odzdravlja sa dobar dan.
Pa s pijace ponovo u bolnicu. O Boze, sta bih sad dala da to ponovo mogu uciniti! Proci kroz kapiju bolnickog kruga i laganim koracima se uputiti ka hirurgiji u iscekivanju momenta kada mogu pogledom pretraziti mjesto pred ulazom gdje uvijek parkiras auto. Ti slatki momenti iscekivanja, da li je On tu ili nije? Ako nije, gdje je? Radost momenta kada ugledam tvoje auto i osjecaj koji ni dan danas ne mogu opisati dok prolazim ispod prozora tvoga ureda znajuci da si tu, udaljen samo par metara od mene. I cinjenica da sam jaca od tebe, da sam pobjednik u nasem ratu, jer svaki put kada skrenem iz bolnickog kruga u Bolnicu i udjem u hodnik koji me vodi k tebi, ja dobijam bitku.
Ali, kao i uvijek, cak i kada samo zamisljam te momente, u mislima prodjem pokraj ulaza u Bolnicu, i produzim ka kapiji u pravcu Lipe, jer nemam hrabrosti da udjem u taj hodnik.
Lipa. Uvijek dodje poslije Bolnice. Laganim koracima uzbrdo, do skretanja za Drijencu (ko li je sada u mom stanu?), pa onda jos laganijim korakom, dok mi srce ludjacki lupa u grudima, pokraj kuce sa velikom bijelom kapijom. Spustenog pogleda, kroz trepavice, krisom pogledom pretrazim avliju iza kapije. Da li je zuti pasat tu? Da li se poznata sijeda glava mota po avliji? Da li je dovoljno blizu da mu pozelim dobar dan? Najcesce, avlija je prazna, kapija zatvorena, a ja nastavljam prema daidzinoj kuci.
Daidza, daidza! Sta li radi sada? Da li i danas sumnja da sam ja bila ta koja mu je upucivala prijetece pozive sa nepoznatog broja mobitela? Ustasa, prostitutka i americki spijun…. Kad bi se sreli, opet bih mu pakosno pogledala u oci, lagano se osmjehujuci, sa spoznajom da sam jaca i od njega i da on zna da znam da sam jaca! Taj slatki osjecaj osvetoljubive pobjede!
Pa niz Lipu. Pokraj prodavnice. Jos uvijek jasno vidim oglas na stubu pokraj prodavnice i ljubaznu ponudu vlasnika da podijeli ostatak oglasa po naselju. I njegovu slicnost s Tobom! Nisam mogla prestati zuriti u covjeka. I sad mi je u sjecanju njegov pogled svaki put kad smo se sreli nakon sto sam se doselila na Lipu, pogled sa osmijehom u ocima koji je govorio da zna vise nego sto mislim da znam. I opet pobjeda!
Dalje niz Lipu. Upitni i znatizeljni pogledi stanovnika Lipe koji su se mjesecima pitali ko je ta nepoznata djevojka koja se svakog vikenda iznenada pojavi u njihovom naselju i danima besciljno luta jednom te istom rutom. Pobjeda nad tobom u svim pogledima, malo moje. Znali su da ima nesto u momentu kada prozujis pokraj mene autom, vibracije tih momenata su gotovo bile opipljive!
Da li su i oni osjecali moj nemir koji bi usao u mene svaki dan oko 15 sati? Kojim putem ces poci kuci? Lipom? Ili kroz carsiju? Hoces li izaci iz Bolnice par minuta prije ili poslije radnog vremena? Teret tuge i razocaranosti kada su moje procjene bile pogresne i kada bih, pola sata kasnije, otkrila da je sivo auto vec parkirano pred kucom tvoje supruge. Radost momenta kada bih prvo osjetila a zatim ugledala mocnu siluetu tvoga auta kako mi se priblizava i bijes u tvojim ocima kada bih se stvorila pred tobom na cesti! I opet moja pobjeda u tvom nemocnom bijesu dok pritisces papucicu za gas da bi me sto prije zaobisao.
Euforija momenta kada bih te uhvatila. I dalje niz Lipu. Glavnom ulicom ka autobuskoj stanici. Lupanje srca dok se priblizavam sivoj staroj kapiji. Auto je tu? Auto nije tu? Ako jeste tu, opet cu proci tim istim putem barem pet puta u slijedecih sat vremena, ocekujuci da ces, tamo negdje oko cetiri popodne, autom u njenu radnju po nju. Ako ti auto nije tu, ili si otisao po sina, ili si vec s njom u radnji, ili si svratio kod tate, i ja cu slijedecih sat, dva, tri, kruziti poznatom starom marsrutom kako bih vam presjekla put prije dolaska kuci!
Veceri pod vasim, svjetlom obasjanim, prozorima u iscekivanju da li cu, jos barem jedanput prije sna, vidjeti tvoju siluetu u vasoj kuci… Pa opet pokraj Bolnice uz Lipu. I poljubac u celo za laku noc mom malom djecaku…
Nedostaje mi Gracanica. Pomalo ocigledno, zar ne?
...
U cetiri oka, cetiri zida,
pustili ljubav sto smo iz vida,
pa sad luta tu ko sa lanca pusten pas
i ne pusta nas.
-
Ne vjerujem tebi,
ne vjerujem sebi,
al se cudim ljubavi
sto jos nije digla ruke
od budala kao mi.
No comments:
Post a Comment