Monday, 5 December 2011

Po ko zna koji put

Opet sam ga zajebala. I da zivi 1000 godinu pao bi.

S jednom razlikom. Dobila sam odgovor na sms poruku. Ko zna, mozda se kafa i popije, negdje, nekada.

Priblizilo se (7/11)

Nogu za nogom jedva vucem u ovih zadnjih par dana. Sve otkako poceh odbrojavati do nedjelje. Hajd' sa pet je bilo i nekako podnosljivo, s cetiri manje, al' kad spade na tri...

Sutra mi valja spakovati sve: tegle ajvara, domacu sljivu, kafu zlatna dzezva, vegetu. S njima, valja spakovati, dan unaprijed, i suze koje necu pustiti kad nas tata bude pratio iz avlije. Dok je mama bila ziva nekako je plakanje bilo uvijek na njoj. Tata se uvijek k'o fol ljutio a i ja joj prigovarah s obaveznim, "hajde bona sto places, k'o da se necemo vidjeti dogodine".

Otkako je dogodine bez vidjenja s njom doslo, valjda je neko trebao preuzeti suze. Prvi put ih vidjeh u njegovim ocima proslog novembra.

Ove godine me strah odlaska.

Jucer (7/11)

Kupili Sari prve nausnice (ne racunajuci one medicinske). Ja te dernjave, placa i vrsike kad smo joj ih stavljali. A ona sama htjela nausnice, sto se mene tice mogla je cekati i 18-u. Poslije je pitamo sto je plakala, jel' boljelo. Kaze, nije boljelo nimalo. Pa sto si bona plakala? Pa zato sto se tako place.

Vracajuci se iz grada, prolazimo kraj crkve. Pjesma ori, odzvanja pola Bugojna, a barjak razvili pa ima u njem' haman 5 metara. Crven, bijel i plavi naravno. I poslije kroz carsiju tako. Eh moja Bosno, dobro u tebi ima i zera mira, kakvi su ti ljudi.

Hoce Robin hamburger, a omiljeni nam, "Bosna Fast Food" zatvoren. Navratimo u neku buregdzinicu u centru, pise imaju hamburgeri. Ima, ali... komadic suhe mesine s malo ajvara i ustajalih krastavica u LEPINI. Prodje rucak bez ceifa.

Na putu kuci prolazimo kraj mesnice. Vlasnik napolju, pita jes' valjali cvarci neki dan. Zbunjeno se okrenem oko sebe, vidim nema nikog znaci pita mene. Ma, rekoh, ja ih bas i ne begenishem, al' muz je probao, kaze odlicni.
Ma ja, kaze, rekao je meni tvoj tata da su za njega. Pit'o sam ga jel tvoj zet onaj crni sto po carsiji ide sa kamerom i bijelom djevojcicom. Tako sam vas i prepoznao.
Et'. U vlastitoj carsiji ljudi me vise ne prepoznaju po meni, nego po crnom muzu i njegovoj kameri.

Krscansko - Teroristicki Manifesto (7/11)

The obvious challenge is the fact that the Islamic Ummah, aka “International Islamic
Front for Jihad against Jews and Crusaders” and PCCTS, Knights Templar (representing
the International Crusader front against Jihadi imperialism) have conflicting goals. Not
only are we arch enemies in a war which stretches back 1400 years to the day when the
warlord, Muhammad’s, forces first started to massacre Jews and Christians in the
western Jihadi front. They wish to conquer all Christian European lands and forcefully
convert us while we wish to deport all Muslims from Christian territory and isolate them.
Regardless of these obvious conflicts, they should understand that we are not imperialists
in contrary to the US/EU globalists who seek to maintain the Islamic puppet regimes and
force the European way on them. The Islamic Ummah should view our enemies; the
US/EU globalists, as a greater threat than we would ever aspire to be. The reason is that
we do not wish to destroy Islam but simply to isolate it primarily outside Europe.


As previously noted, the PCCTS, Knights Templar do not intend to persecute devout
Muslims or enslave them under puppet leaders in their own Islamic countries like today’s
EU/US leaders are doing. Our only intention is to partly isolate the future European
Federation. We do not necessarily oppose the creation of a caliphate lead by devout
Muslims in the Middle East. And we do not support the current EU/US hegemony’s policy
of maintaining the ongoing cultural and financial imperialism which involve maintaining
the corrupt pro-Western puppet regimes in Islamic countries.


Why Anthrax is considered one of the most effective WMD’s
The use of anthrax has an excellent “shock effect” and is likely to result in massive media
In addition, the US government have spent several billion USD to research and develop
various vaccines and countermeasures. The cultural Marxist/ multiculturalist elites of
Europe will have to invest similar amounts.


You are to demand that all Muslim immigration in whatever form should be immediately
and completely halted, and that our authorities take a long break from mass immigration in
general until such a time when law and order has been re-established in our major cities.
Furthermore, you must not stand in the way of future Muslim deportations.
If these duties are not fully carried out, you will lose this one-time-offer of amnesty.
Whatever you chose to do, you cannot change the outcome of a future cultural conservative
victory in Europe. We will not allow you and your fellow conspirators to sell the people of
Europe in to Muslim slavery.


3.54 Sabotage operations - the most efficient ways to cripple the current
Western European multiculturalist regimes
Primary military objectives of the PCCTS, Knights Templar:
1. Shock attacks (assassinations included)
2. Sabotage attacks


Launching crusades to counter ongoing Jihads (there are 20+ Jihad fronts around the
world) is acceptable, but under no circumstances shall we attack or annex territory
belonging to our fellow Christian brothers and sisters, or our Buddhist or Hindu allies.
Hindus and Buddhists are considered brothers in our common fight against Jihadi
imperialism, atrocities and genocides.

Any cultural conservative Christian country/state declaring war against another Christian
state (such as the former Serbian-Croatian war) will be regarded as the enemy of the
future cultural conservative political alliance (European Federation) and will be punished


Race-mixing leads to suicidal children with severe mental problems
The offspring of race-mixers will feel like outcasts and it is very common that these
individuals suffer from severe psychological problems throughout their life. Their parents
obviously do not care as it would appear that their children’s psychological health and
general well being is irrelevant to them. The suicide rate among these individuals is
extremely high, which reflects the suffering they are put through by not having an
extended ethnic family.


A stable and prosperous country that can offer its citizens solid welfare is dependent on
five primary factors
1. Islam cannot be present
2. An ethnic homogenous people
3. An educated people with a high average IQ (reprogenetics will increase the average IQ
4. Cultural conservative policies/nationalistic policies/at least partially financial protectionist
5. Free market (+ free market towards other cultural conservative countries)


The myth about marriages based on love must be deconstructed
The illusion about love in a relationship between a man and a woman is the sum of
irrational feelings based on desire. When love fades, and it always does, there is little to
hold the relationship together. The mass media has been allowed to condition people to
believe in a myth that does not exist. A marriage must be forged as an institution for the
raising of children. Marriage must be based on a specific agreement between a man and
a woman who creates an advanced pact which must have a minimum validity of at least
20 years. This pact must be forged upon the mutual interest to achieve a goal based on
cooperation, on friendship, proper communication and on mutual respect - not on love.
The irrational emotions known as desire are often mistaken as love. Irrational desire
must never be the fundament of marriage, however love may eventually come, and it is
something that is built over time.


Abortion should only be allowed in case of rape, if the mother’s life is in danger, or if the
baby has mental or physical disabilities. The liberal zones may be exempt by this rule.


... itd. 1000+ stranica ispisanih rukom suludog teroriste - 2083: A European Declaration of Independence.

Kako se ono na nashem kaze "martyrdom"? (7/11)

Near the end, in a section titled "Social life and continuation of cover", the author explains: "I have been storing three bottles of Chateau Kirwan 1979 (French red wine) which I purchased at an auction 10 years ago with the intention of enjoying them at a very special occasion.

"Considering the fact that my martyrdom operation draws ever closer I decided to bring one to enjoy with my extended family at our annual Christmas party in December."

He goes on: "My thought was to save the last flask for my last martyrdom celebration and enjoy it with the two high class model whores I intend to rent prior to the mission."

After this, the log goes into detailed day-to-day entries for the run-up to his attack, including detailed accounts of labour-intensive explosives preparation.\

At the end of the log, it reads: "I believe this will be my last entry. It is now Fri July 22nd, 12.51.
"Sincere regards, Andrew Berwick. Justiciar Knight Commander. Knights Templar Europe. Knights Templar Norway."

Oslo, juli 2011

Jedva cekam da cujem misljenja i opravdanja na bloggeru. U medjuvremenu, evo par sa Sarajevo-x-a:

Pa zar su ocekivali da ce ismijavanje poslanika s.a.v.s. proci tek onako...

Evo upravo je rekao Norveski ministar da je napadac Norvedanin, mamu li mam Islamofobisticnu. Mozete prestat sad.

Jaooo , pa sto nisu dansku..danci su jedni od najgorih krmecih isprdaka...

eto sto vam je trebalo da vrijedate poslanika,sad vam se odbija od glavu..ovo je naravno za osudu,i sad ce svi na muslimane...a st niko nije dizao glas kad su pluvali pi islamu...ima bidala na svim stranama,u islamu cilj ne opravdava sredstvo,,,dodite pameti ,nevrijedajte islam i necete imati probleme,,jednostavan lijek

Murise, smrdi ti Svrakino Selo u kome zivis jer g.ovna teku ulicama od kada ste protjerali Srbe a naselili bosnje iz Istocne Bosne u ovaj dio Sarajeva... I puno lajes..Mator si ti covjek, trebao bi se malo primiriti, bolje je biti miran u tim godinama, p.icketino jedna.... Znam da si kivan jer sam ti mandario zenu pa si se razveo od nje, pa sad mrzis sve Srbe i Hrvate jer ju je i Ante manadiro...

Sve je to zivot, neko iz dzume ide na kahvu, a neko ide da baca bombe.
Samo opusteno.


Sarajevo, juli 2011

Napokon, nakon pet godina braka i pet dolazaka u Bosnu, uspjela sam odvesti dragog u Sarajevo. Bili 2 dana, obisli sve od Bascarsije do vrela Bosne!

Sarajevo se brate promijenilo. Ne mogu reci jeli nabolje ili najgore, ali drugacije je. Nekako mi izgleda kao da gubi onu svoju staru, Sarajevsku, dusu. Te ovaj trzni centar te onaj, BBI, Alta, Merkator... preplavili grad. Nekad je svaka slasticarna na carsiji imala zito, a ja ga ovaj put ne nadjoh nit u jednoj.

Ali zato sretoh drage ljude! Krenucu redom, onako hronoloski...

Nakon prelijepog blog-poznanstva, milion razmjenjenih komentara i privatnih poruka, napokon upoznah najhrabriju mamu na bloggeru, najposebniju posebnu mamu. Ne imasmo vremena na pretek, ali uspjesmo kafenisati u Vogosci, noc prije njenog odlaska iz Bosne. Sretna sam sto smo napokon uspjele virtualno prijateljstvo pretvoriti i u ovo "stvarno"... Ipak je drugaciji, ljepsi i bogatiji, stvarni poljubac i zagrljaj od onog virtualnog! Mada nam od sada pa nadalje opet ostaju samo virtualni.
Koliko je i ona iscekivala nase vidjenje, na dan naseg dolsaka na aerodrom u Sarajevu, dosla je sa djecom da nas doceka! Samo da nas vidi i zagrli njenu "egzoticnu princezu" dosla je iz Vogosce na bukvalno 5 minuta!!!
Znam da ces me citati, draga, pa dozvoli da ti jos jednom kazem: ponosna sam i zahvalna sto si mi prijateljica, i na blogu i u zivotu!

Po obicaju, u Sarajevu smo odmah otisli kod S-, s kojom se uvijek prisjecam nasih starih dana, iz doba kada smo u Sarajevu radili sa tek pridoslim raseljenim porodicama iz Istocne Bosne. S- radi kao luda u Domu za Ljudska Prava, dok se sa svojom malom porodicom nosi ne samo sa sve losijom eknomskom situacijom u Bosni, vec i sa ranama i stresovima ratom okrnjenog Sarajeva.

Nocili smo kod moje i S-ine zajednicke prijateljice, Z-. Z- je sa nepunih 20 godina stupila u redove Armije BIH i stala u odbranu grada. Kao nagradu, dobila je otkaz iz vojske uz obrazlozenje da se "sada radi po NATO standardima, te i um vojsci nisu potrebni oni stariji od 35 godina".

Za boravka u Sarajevu, cula sam od tri osobe koji su od pocetka bili u prvim redovima Armije BIH istu recenicu, "Da se opet zarati u Bosni, ovaj put bih prvi/prva ruksak na ledja i preko grane! Za koga, za sta smo se mi to borili?".

Naposljetku, par sati prije odlaska, sretoh se sa S-, s kojom se nisam vidjela punih 12 godina. Zadnju put kad sam bila sa njom, Z-, S-, A- i T-, plakale smo zajedno pitajuci se da li ce kosti njihovih najdrazih ikada biti pronadjene. Njih cetiri su ostale tu, u Vogosci, iscekujuci svake godine taj prokleti 11. juli. T- je sa svojom djevojcicom odselila u US. Za sina, djecaka od 12 godina kojeg su cetnici pred njenim ocima strpali u kamion sa ostalim muskarcima, vec tada je bila umrla svaka nada da ce ga ikada vidjeti zivog.

Pitam S- sta je sa njenim najmilijima. Muza su, kaze, nasli prije nekoliko godina, oca i jednog brata prosle godine, a ove godine je 11. jula ukopala kosti preostale dvojice brace. Kaze, pet mezara jedan do drugoga, otac, tri brata, ocev brat. Napokon nasli smiraj.

Reklama za RB (7/11)

Kod moje banke...

1. Nemam pravo na prekoracenje.

2. Nemam pravo na kreditnu karticu.

3. Mogu primati novac samo na debitni-karticni racun, ne mogu na stedni (zapravo mogu, ali onda ne mogu imati karticu).

4. Ne mogu blokirati neovlastena placanja, ciji mi je izvor nepoznat.

5. Ne mogu, putem internet bankarstva (dakle iz Pakistana) prebacivati sredstva na racune drugih banaka, ni u BIH ni u inostranstvu (i to tek otkrila kad sam htjela napraviti uplatu za malu Ajsu).

6. Ne mogu imati zajednicki racun sa suprugom, jer on nije drzavljanin BIH.

7. Sluzbenik me gleda s pitanjem u ocima, "Jebem li ti sve, meni si dosla dosadjivati i oduzimati dragocjeno vrijeme glupim pitanjima?".

Za prve tri tacke, razlog je jer mi plata dolazi iz inostranstva (moja firma direktno uplacuje iz Pariza) te Banka "nema dokaz da je plata u pitanju". Za sedmu tacku, mora da sam antipaticna?!

U Stanadrad Chartered u Islamabadu:

1. Otvorili nam porodicni racun u roku od sat vremena (iako smo oboje stranci).
2. Racun je stedni, i automatski dolazi sa debitnom karticom.
3. Nakon tri uplate, mozemo podnijeti zahtjev za kreditnu karticu (iako smo stranci).
4. Putem internet i SMS bankarstva mogu vrsiti placanja na racune bilo koje druge banke u Pakistanu ili u svijetu.

A kod moje bosanske banke primam platu vec preko 10 godina.

Razgovor (7/11)

On: Hoces li mi uplatiti zdravstveno osiguranje da rijesim ovu bolescuru? Samo trebas naci nekoga ko ima biznis da me osigura, pa da mi poslije mjesec dana da otkaz. To je negdje oko 250 KM.

Ona: Dobro, hocu. Eto ti nadji koga znas, a ja cu rijesiti finansijski dio. Ali, sto ti mora dati otkaz? Nadji nekoga ko ce te zadrzati na poslu, a za zdravstveno ja cu placati svaki mjesec.

On: Ma ne treba meni posao, samo zdravstveno.

Ona: Kako ti bolan ne treba posao? Dokle mislis ovako? Sta ces kad tate vise ne bude?

On: Imam ja svoj posao. Odem u Zenicu, kupim trave za 100 KM, prodam i eto mi posla.

Ona: Suti.

On: A ti? Ti mi dodjes ko neka sestra? Sta ti radis za mene? Drugi me po carsiji hrane, oblace. Ja da mogu, nikada u ovoj kuci ne bih jeo, da me On hrani. Drugi mi placaju da se hranim u carsiji.

Ona: Pa ti se, sa svojom pameti, u carsiji i ne mozes hraniti. Da radis, da imas svoju paru, hranio bi se. Ovako...

On: A kako se ti to zoves mojom sestrom? Da jesi, kad dodjes, bacila bi mi 1000 maraka i rekla, "evo ti brate, kupi trave za ovo, radi sta hoces".

Ona: Gleda ga.

On: Saljes Njemu svaki mjesec? On spicka 1000 maraka mjesecno na rakiju i kurve, a frizider u kuci vazda prazan. Ni mami lijekove nije htio kupovati. Jebe se tebi.

Ona: Mama je u grobu, u nju ne diraj. Po tebi, On joj lijekove nije htio kupovati; po komsijama, svaki mjesec kad bi mu legle pare, komsije su Ga vozile u apoteku po Njene lijekove... Ali sada to nije bitno. Ona lezi u groblju. A ti?

On: Ne mogu da vjerujem da jos uvijek ima ljudi glupih poput tebe! Da misle da je trava nesto sto ne valja, da je trava droga. Nigdje veze.

Ona: Trava je droga idiote jedan! A s trave mladost ide na kokain i heroin. Takvi kao ti prodaju travu skolskoj djeci koja kasnije umiru kao ovisnici!

On: Ko bona prodaje djeci? Sta bulaznis? Ni ja, niti bilo ko od mojih ortaka ne prodaje travu djeci. To izmisljaju samo budale poput tebe!

Ona: Aha, zato policija i specijalci dolaze i pretresaju kucu? Naoruzani do zuba! Jer trava nije droga? Sto dolaze nasoj kuci onda?

On: Traze travu budalo! Eto sto! A eno ti ih dole u policiji pa ih pitaj; lijepo su mi rekli kad su ovdje bili zadnji put, "Ti sve dok dilas travu mi ti necemo nista. Trava je Ok. Samo nemoj stogod jace. A nas trava ne zanima". Eto, lijepo su mi tako rekli. I policija kaze da je koristenje i prodaja trave Ok, samo si ti glupa.

Ona: Pa koji kurac dolaze ovdje onda? Koju picku materinu pretresaju kucu, i to s automatskim puskama i specijalnim odjelima? Sto?!

On (gleda u nju kao da je luda): Pa sad sam ti rekao; Traze travu.

Eto nas akoBogda (7/11)

Eto nas Bosno moja, stizemo ti.

Jedanaestog jula, akoBogda. Voljela bih da smo prije jedanaestog, ali nije nam se dalo. Vizu za muza, kao i obicno, cekamo do posljednje sekunde. Pozivno pismo iz Bosne putuje vec 10 dana i nikako da doputuje. Srecom, covjek koji radi u konzularnom odjelu BIH Ambasade u Islamabadu me danas nazvao i rekao da sutra dodjemo sa pasosem. Molimo Boga da prihvati kopiju pozivnog umjesto originala.

I let u petak smo izgubili, i to jedini direktni za Istanbul. Zato sad cekamo nedjelju i jako nepovoljne letove - prvo u Karache gdje cekamo 5 sati na let za Istanbul, a onda opet 8 sati cekanja u Istanbulu do leta za Sarajevo. Kontam nabavit kakvu manju vrecu za spavanje, nek se bar Sara naspava u tih 15 sati gureme.

No, sve ce to biti zaboravljeno cim krocimo na sarajevski aerodrom. Jos ako Samira dodje po nas (kontamo gdje i kako posuditi auto) nasoj sreci nece biti kraja. A i ako nas bude cekala u Bugojnu, na kapiji ispred stare roza kuce, s mojim tatom i Mrvicom u narucju, radost ce ostati nepomucena.

Svasta nesto planiramo za te tri sedmice. Treba se zagrliti sa jednom posebnom mamom koju volim k'o da mi je rodjena a nikada se ni vidjele nismo. I malo proskitati Bascarsijom.

A moglo bi se malo i do malog grada na Bregavi, do maminog sela i stare Radimlje. A, ako vec dodjemo do Stoca, moglo bi se malo produziti i do Neuma? Iz Neuma, Stari i Mostar ce biti bas usput, a kad malo bolje promislim, prosetat Starim a onda ne otici do tekije na Buni bila bi prava grehota!

Ovako ja svaki put mastam prije polaska u Bosnu. I ama bas svaki put kad se docepam mog Bugojna ostanem ucahurena u njemu sve do dana odlaska... Neka.

Preuzeto sa \
Preuzeto sa "Stare Razglednice BIH"

Go Plumpy! (6/11)


Sara je jedna velika mrsavica, do te mjere da ju je nekoliko doktora proglasilo "neuhranjenom". Neki dan gleda je kolegica iz nase apoteke pa me pita sto ne bi probali Plumpy Nut.

Plumpy Nut je pasta od kikirikija (poput putera od kikirija) u koju su specijalnim procesom dodani minerali, vitamini, masnoce, proteini, itd. Jedan mali paketic (92 g) sadrzi 500 kcal. Plumpy Nut se iskljucivo koristiti za tretman tesko neuhranjene djece (acute severe malnourishment) a ponekad i u slucajevima blaze neuhranjenosti. Ideja je da se u jednom paketicu koje dijete moze pojesti u komadu nalazi koncentracija sastojaka koji pomazu organizmu da se energetski oporavi i jako brzo pocne dobijati na tezini.

Hajd' kontam, zasto ne bih probala sa Sarom?

I onda, po obicaju, cisto iz znatizelje malo pro-google-am o istoriji plumpy nuta... Ovo sto dalje navodim su ciste cinjenice, vi sami izvucite zakljucke.

Plumpy Nut je izmislio francuski nutricionista Andre Briend 1997 godine. Plumpy Nut je proglasen "cudesnom hranom" od strane Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO) i UNICEF-a.

U doba izuma, Andre Briend je radio za fr. firmu Nutriset, koja ima licencu na Plumpy Nut.

Nedugo nakon izuma, Andre prelazi raditi u WHO. WHO, kao sto rekoh, proglasava plumpy nut cudesnom hranom, te preporucuje svim svjetskim humanitarnim organizacijama (uklj. UNICEF) da koriste plumpy nut kao RTUF (Ready-to-use Therapeutic Food).

Od tada pa nadalje, WHO, UNICEF i masa ostalih organizacija (ukljucujuci i ovu u kojoj radim) iskljucivo nabavljaju plumpy nut od Nutriseta.

Nutriset i dalje drzi ekskluzivnu licencu na "izum" i zabranjuje proizvodnju "bilo kakvog proizvoda koji sadzi orasasto voce u kombinaciji sa sastojcima koji se nalaze u plumpy nutu". Dakle, niko vise na svijetu, osim Nutriseta, nema pravo proizvesti bilo kakav proizvod koji sadrzi pastu od kikirikija, oraha ili ljesnjaka u kombinaciji sa vitaminima, mineralima, mastima i proteinima koji bi davali 500 kcal energetske vrijednosti, i koji bi sluzili u svrhu tretmana neuhranjenosti. U Nutrisetu kazu da time zele "zastiti trziste od nekvalitetnih proizvoda". S druge strane, sa svim svojim pogonima i "prikljucnim kompanijama" u nekim od nerazvijenih zemalja, Nutriset moze zadovoljiti oko 3% potreba od ukupno 20 miliona neuhranjene djece u svijetu (do 5 godina starosti).

WHO, s druge strane, po prelasku Andrea Brienda iz Nutriseta, slijedi sa izmjenom parametara koji procjenjuju da li je dijete neuhranjeno ili ne, i povecavaju parametre za 7 puta. Sto automatski podize broj djece koja se smatraju tesko neuhranjenim za 7 puta, sto zahtjeva 7 puta vecu kolicinu RTUF-a. WHO predlaze Plumpy Nut kao prvi izbor za RTUF..

Planning in the time of Cholera (6/11)

Ko bi rekao da cu u zivotu doci u situaciju da radim na projektu prevencije kolere. U dosadasnjem radu se nisam imala priliku suociti sa tom problematikom, ali u trenutnom poslu borba protiv epidemioloskih bolesti nam jedan od kljucnih ciljeva.

Problem kolere u Pakistanu je zacarani krug koji je izgleda nemoguce razbiti. Svake godine izbije u doba monsuna (juli, avgust) i svake godine izvor je uvijek isti - voda! Voda uglavno zarazena putem fekalija, koja u nehigijenskim uvjetima zavrsi na rukama, ustima, povrcu, vodi za pice, itd.

Koleru je, u principu, lako sprijeciti, kako na nivou zajednice tako i na nacionalnom nivou. Jednostavne aktivnosti poput lociranja WC-eva daleko od seoskih bunara, pranje ruku nakon koristenja WC-a, pranje ruku prije jela, prokuhavanje vode, sprijecili bi 90% slucajeva kolere. No, u 2010, u svijetu je oko 5 miliona ljudi bilo zarazeno kolerom, a godisnje ima preko 100,000 smrtnih slucajeva, uglavnom djece.

Tretman kolere je jos jednostavniji, i kada ga se koristi, 99% oboljelih prezivi bez posljedica. Kako je gubitak tecnosti i elektrolita u organizmu najveca komplikacija izazvana akutnim napadima vodene dijareje, najucinkvitiji lijek je oralna glukozna otopina (kod onih koji mogu piti) ili IV infuzija kod tezih slucajeva. I nista vise! Nikakvi lijekovi, antibiotici, medicinski preparati...

Sto je najvaznije, oralnu otopinu (u nedostatku gotovih ORS kesica) je lako napraviti i kod kuce: prokuhana voda i pravilan omjer secera i soli, i eto ti domaceg ORS-a!

U cemu je onda problem?

Prvenstveno, u nacionalnim zdravstvenim sistemima koji su nedovoljno obuceni ali i nedovoljno zainteresirani kad je u pitanju provodjenje preventivnih mjera. Svjetska zdravstvena organizacija i nevladine organizacije redovno sprovode kampanje o prevenciji i tretmanu ali je upitno koliko te kampanje dopiru do udaljenih ruralnih podrucja gdje kolera obicno prvo izbija.
Problem je naravno i u lokalnim zajednicama gdje ljudi jednostavno ne obracaju dovoljno paznje u ucenju o preventivnim mjerama i njihovom sprovodjenju.

Licno mislim, posmatrajuci ponasanje ljudi u Sri Lanci, Afganistanu, Burmi i Pakistanu, da ljudi uglavnom neozbiljno shvacaju citavu teoriju vrijednosti higijene u prevenciji bolesti. Ova neozbiljnost (neinformiranost nije toliko u pitanju) nema granica ni kad je u pitanju nacija, vjera, lokacija... Uzmimo za primjer higijenu tokom nuzde i pranje ruku. U juznoj Aziji (za razliku recimo od Evrope) svi stanovnici koriste vodu (a ne toaletni papir) nakon nuzde. Voda se uglavnom cuva u velikom buretu u WC-u, i uzima manjom zdjelom iz koje se vrsi pranje. Nakon pranja intimnih dijelova, ruke se poliju vodom (iz istog bureta, istom zdjelom). U WC-u nema sapuna (govorim o selima sada). Zena po izlasku iz WC-a, tako "opranih" ruku, odlazi u kuhinju gdje nastavlja rezati povrce, meso i ostale namirnice za rucak. Istim rukama, u vodi istog porijekla kao sto je ona iz bureta u WC-u, pere tanjire, posudje iz kojih nudi hranu muzu, djeci, roditeljima... I onda nastupaju kolera, dizenterija, gastroenteritis, tifus, infekcije esherishiom coli, itd. Kod vecine ovih bolesti najopasniji simptom je jaka akutna dijareja i povracanje, koji dalje cine svoje - gubitak tecnosti, elektrolita, otkazivanje rada organa, smrt.

Are Palestinian children less worthy? (6/11)

Al Jazeera: Jesu li djeca Palestine manje vazna? (G-dine Obama)

Although Palestinian children endure lives of suffering, Obama's love for their Israeli counterparts knows no limit.
During the first and second intifada, more than 700 Palestinian children were killed, and a further 313 children died in the Israeli shelling of Gaza in December 2008-July 2009 [GALLO/GETTY]

What is it about Jewish and Arab children that privileges the first and spurns the second in the speeches of President Barack Obama, let alone in the Western media more generally? Are Jewish children smarter, prettier, whiter? Are they deserving of sympathy and solidarity, denied to Arab children, because they are innocent and unsullied by the guilt of their parents, themselves often referred to as "the children of Israel"? Or, is it that Arab children are dangerous, threatening, guilty, even dark and ugly, a situation that can only lead to Arabopaedophobia - the Western fear of Arab children?

Innocence and childhood are common themes in Western political discourse, official and unofficial. While it is a truism to state that since the end of European colonialism the US and Europe have been, at the official and unofficial levels, friendly to and supportive of the Zionist colonial project and hostile to Palestinians and Arabs in their resistance to Zionism, the expectation would be that a West that insists rhetorically on the "universalism" of its values would show at least a rhetorical commitment to the equality of Arab and Jewish children as victims of the violence visited on the region by Zionist colonialism and the resistance to it. Yet, the only Western sympathy manifest is to Jewish children as symbols of Zionist and Israeli innocence. This Western sympathy is deployed primarily to denounce Arab guilt, including the guilt of Arab children.

Indeed, the only time Arab children received any sympathy at all in the West was a few years ago when Israeli and US propaganda outlets, official and unofficial alike, mounted a major propaganda campaign to save these children from their barbaric Arab and Palestinian parents, who allegedly trained them to commit violent acts, or who unlovingly placed them in the middle of danger, sacrificing them for their violent political goals. It was not Israel who was to blame for killing Palestinian children, but the children's own uncaring and cruel parents who placed them in the path of Israeli Jewish bullets, which left Israeli Jews no choice but to kill them. This of course is an old Israeli casuistry used to justify Israel's carnage of Palestinians. Golda Meir had famously articulated the workings of Israel's Jewish conscience thus: "We can forgive you for killing our sons. But we will never forgive you for making us kill yours."

In the official discourse of post-World War II US power, Jewish children have been often invoked to illustrate the innocence of Israel, a tradition carried faithfully by Barack Obama's rhetoric. Refusing to even acknowledge Arab children as victims of Israel, on June 4, 2009, Obama told Arabs in his Cairo speech: "It is a sign of neither courage nor power to shoot rockets at sleeping children, or to blow up old women on a bus. That is not how moral authority is claimed; that is how it is surrendered." He reiterated this in his May 19, 2011 "winds of change" speech, declaring: "For decades, the conflict between Israelis and Arabs has cast a shadow over the region. For Israelis, it has meant living with the fear that their children could get blown up on a bus or by rockets fired at their homes, as well as the pain of knowing that other children in the region are taught to hate them."
A Gazan boy sells vegetables in the rain after the Israeli blockade crushed the economy in the coastal territory  [GALLO/GETTY]
Later that week, in his speech to the American-Israeli Public Affairs Committee (AIPAC) on May 22, Obama expressed sympathy with the hardship colonising Jews experience while appropriating the lands of the Palestinians: "I saw the daily struggle to survive in the eyes of an eight-year old [Jewish] boy who lost his leg to a Hamas rocket." He averred that the US and Israel, presumably unlike Palestinians or Arabs more generally, "both seek a region where families and their children can live free from the threat of violence".

Endorsing Israel's illegal occupation of East Jerusalem, he asserted: "We also know how difficult that search for security can be, especially for a small nation like Israel in a tough neighbourhood. I've seen it firsthand. When I touched my hand against the Western Wall and placed my prayer between its ancient stones, I thought of all the centuries that the children of Israel had longed to return to their ancient homeland." Aside from borrowing anti-Black American white racism with the use of terms like "tough neighbourhood" - a term first borrowed by Binyamin Netanyahu to refer to the Middle East over a decade ago - wherein Arabs are the "violent blacks" of the Middle East and Jews are the "peaceful white folks", Obama's endorsement of the Israeli claim that East Jerusalem is part of the Jewish homeland is the first such official US endorsement of Israel's illegal occupation of the city.

Nonetheless, Obama's attention lay elsewhere, in the fear he expresses of Arab children. He first articulated this fear in his May 19 speech: "The fact is, a growing number of Palestinians live west of the Jordan River." In his speech to AIPAC three days later, Obama reiterated his fear once more, as the first "fact" and threat that Israel, Jews, and the US must face: "Here are the facts we all must confront. First, the number of Palestinians living west of the Jordan River is growing rapidly and fundamentally reshaping the demographic realities of both Israel and the Palestinian territories." This is hardly a new fear, as Israelis have annual conferences, and have developed all kinds of political and military strategies, to deal with their fear of Palestinian children, whom Israel's President Shimon Peres calls a "demographic bomb" that he wants to defuse. Golda Meir herself once revealed in the early seventies that she could not sleep worrying about the number of Palestinian children being conceived every night. If children are the future - except that Arab children are a negation of it - then the crux of the argument is simple: Israel can only have a future with more Jewish children and fewer Arab children.

Murdering Arab children

The story of Arab children, and especially Palestinian ones, is not only tragic in the context of Israeli violence, but one that also remains ignored, deliberately marginalised, and purposely suppressed in the US and Western media - and in Western political discourse. When Zionist terrorists began to attack Palestinian civilians in the 1930s and 1940s, Palestinian children fell victims. The most famous of these attacks include the Zionist blowing up of Palestinian cafes with grenades (such as occurred in Jerusalem on March 17, 1937) and placing electrically timed mines in crowded market places (first used against Palestinians in Haifa on July 6, 1938).

While the violence of the 1930s was the first introduction to the Middle East of such horrific terrorist violence, it is in the 1947-48 Zionist invasion of Palestinian villages and towns that Palestinian children were deliberately not spared. In December 1947, one of the first attacks by the Haganah (the pre-Israel Zionist paramilitary army) first attacks - which would become typical in this period - targeted the Palestinian village of Khisas in the Galilee and killed four Palestinian children. This proved to be a small number compared with the subsequent mass murders awaiting the Palestinians. In the village of Al-Dawayimah, where the Haganah committed a massacre in October 1948, an Israeli army soldier, quoted by Israeli historian Benny Morris, described the scene as such:

The first [wave] of conquerors killed about 80 to 100 [male] Arabs, women, and children. The children they killed by breaking their heads with sticks. There was not a house without dead... One commander ordered a sapper to put two old women in a certain house... and to blow up the house with them. The sapper refused... The commander then ordered his men to put in the old women and the evil deed was done. One soldier boasted that he had raped a woman and then shot her. One woman, with a newborn baby in her arms, was employed to clean the courtyard where the soldiers ate. She worked a day or two. In the end they shot her and her baby.

Palestinian children were murdered along with adults in April 1948 in the Deir Yassin massacre, to name the most well known slaughter of 1948. This would continue not only during Israel's wars against Arabs in 1956, 1967, 1973, 1978, 1982, 1996, 2006, and 2008, when thousands of children fell victim to indiscriminate Israeli bombardment, but also in more outright massacres: in Qibya in 1953 where even the school was not spared Israel's destruction; in Kafr Kassem in 1956 where the Israeli army massacred 46 unarmed Palestinian citizens of Israel, 23 of whom were children. This trend would continue. In April 1970, during the War of Attrition with Egypt, Israel bombed an Egyptian elementary school in Bahr al-Baqar. Of the 130 school children in attendance, 46 were killed, and over 50 wounded, many of them maimed for life. The school was completely demolished. The first Israeli massacre at Qana in Lebanon in 1996 spared no child or adult, and the second massacre in the same village in 2006 did the same - adults aside, 16 children were killed that year.

The number of Palestinian children killed by Israeli soldiers in the first intifada (1987-1993) was 213, not counting the hundreds of induced miscarriages from tear gas grenades thrown inside closed areas targeting pregnant women, and aside from the number of the injured. The Swedish branch of Save the Children estimated that "23,600 to 29,900 children required medical treatment for their beating injuries in the first two years of the intifada", one third of whom were children under the age of ten years old. In the same period, Palestinian attacks resulted in the death of five Israeli children. In the second intifada (2000-2004), Israeli soldiers killed more than 500 children with at least 10,000 injured, and 2,200 children arrested. The televised murder of the Palestinian child Muhammad al-Durra shook the world - but not Israeli Jews, whose government concocted the most outrageous and criminal of stories to exonerate Israel. In the Israeli attack on Gaza in December 2008, 1,400 Palestinians were killed, of whom 313 were children.

This exhibition of atrocity is not simply about regurgitating the history and present of Israel's murder of Arab children for the past six decades and beyond - a history well-known across the Arab world - but to demonstrate how obscene Obama's references to Jewish children are when he insists to Arabs that they must show sympathy with Jewish children, without ever enjoining Jews to show sympathy with the far larger number of Arab children killed by Jews. But Obama himself shows no sympathy with Arab children. Had he attempted to mourn the Arab children who fell and fall victim to Israeli violence at the rate of hundreds, if not thousands, of Arab children to one Jewish child, Arabs might have forgiven him this indiscretion.

Alas, Obama has no place in his heart for Arab children, only for Jewish ones. He even manages to infantilise Israeli Jewish soldiers who kill Palestinians, as nothing short of innocent children whose families miss them. In his AIPAC speech, Obama calls on Hamas "to release Gilad Shalit, who has been kept from his family for five long years", but not on Israel to release the 6,000 Palestinian political prisoners, who include 300 Palestinian children, languishing in Israel's dungeons for many more years. Perhaps Obama could have at least mentioned the reports of Israeli soldiers' torture of detained Palestinian children issued in late 2010 by Israeli human rights groups. In the case of detained Palestinian sixth graders, in addition to being beaten up and deprived of sleep by Israeli soldiers, two thirteen-year old children testified that "the most awful thing that happened, was when the soldiers went to the bathroom, they peed on us and did not use the toilet. One of them videotaped it." But Obama was not moved by their plight, for they were not Jewish children.

Zionism and Jewish children

Interestingly and unlike Obama, Zionism did not always show similar love towards Jewish children, whom it never flinched from sacrificing for its colonial goals. In the Nazi period, Zionist leaders, for example, protested strongly against granting European Jews refuge in any country other than Palestine. In December 1938, David Ben-Gurion responded to a British offer, in the aftermath of Kristallnacht, to take thousands of German Jewish children directly to Britain by saying: "If I knew it would be possible to save all the children in Germany by bringing them to England, and only half of them by transporting them to Eretz Yisrael (the land of Israel), then I would opt for the second alternative, for we must weigh not only the life of these children but also the history of the people of Israel." In November 1940, the Zionists responded to the British-imposed restrictions on Jewish immigration to Palestine, long demanded by the Palestinian people, by blowing up a ship with Jewish civilian passengers in Haifa - killing 242 Jews, including scores of children. For Zionism, Jewish children are as expendable as Palestinian and Arab children, unless they serve its colonial goals. In light of this, it becomes clear that it is not simply the Jewishness or Arabness of children that makes them expendable or not, but their insertion into a political project as figures that can advance its goals or constitute obstacles to them.
Israeli girls write messages on a shell at a heavy artillery position near Kiryat Shmona, in northern Israel, next to the Lebanese border, Monday, July 17, 2006 [AP]
Israel's recruitment of Jewish children in paramilitary organisations, which began in 1948, continues apace, and is perhaps best exemplified in its Gadna ["Youth Battalions"] programme, where young Jewish boys and girls are prepared early for their future military service in the most militarised state on earth. The most outrageous use of Jewish children, however, would be illustrated when the Israeli army invited them to write messages of hate on the missiles about to be launched against Lebanese children during Israel's July 2006 invasion of Lebanon. Captured by an Associated Press cameraman, the picture of blond Jewish girls near the Israeli town of Kiryat Shmona writing messages of death to Lebanese children circulated the globe - though it remains unclear if they ever made their way to Obama's desk. It is important to note that Obama might have met these same blond girls when he visited Kiryat Shmona a few months earlier, in January 2006. He recalled later that the town resembled an ordinary suburb in the US, where he could imagine the sounds of Israeli children "at joyful play just like my own daughters".

Teaching children to hate

Given this history, not only are Palestinian children guilty of hating Israeli Jews, but also, Obama insists, they have no reason to hate Jews unless their evil elders indoctrinate them to do so. Binyamin Netanyahu himself, in his speech before Congress last week, reiterated Obama's condemnation of Palestinians who allegedly "continue to educate their children to hate". But what about Israeli Jewish children's hatred of Arabs? A March 2010 poll by Tel Aviv University found that 49.5 per cent of Israeli Jewish high school students believe Palestinian citizens of Israel should not be entitled to the same rights as Jews in Israel; 56 per cent believe they should not be eligible for election to the Knesset, the Israeli parliament. According to a report in January 2011 in the largest Israeli daily Yediot Aharonot, Jewish teachers in Israel stated that anti-Arab racism among Jewish students reached alarming levels, advocating killing Palestinians. The teachers found graffiti written on school walls and even on exam papers stating "Death To Arabs". According to the report, a student at a school in Tel Aviv told his teacher during class that his dream is to become a soldier so he can exterminate all Arabs; several students in his class applauded in support of him. This, in no small amount, is the direct result of the racist Israeli school curricula with which Jewish children are regularly indoctrinated.

In his speech to Congress, Prime Minister Netanyahu correctly diagnosed the situation on the ground. He declared: "Our conflict has never been about the establishment of a Palestinian state. It has always been about the existence of the Jewish state." It is the establishment of a Jewish settler colony that the Palestinians must accept to ensure a future for Jewish children and terminate a future for Palestinian children. Indeed it is precisely the refusal of Arabs to adopt Arabopedophobia that is the biggest impediment to peace in the region. Obama hopes that a Palestinian bantustan could limit the threat that Palestinian children constitute to the nightmare that is "the Jewish and democratic state". He recognises that the world can no longer claim to support universalism while endorsing Israel's right to discriminate against non-Jews. In his AIPAC speech, he said as much when he told Israel's lobby that the entire world, including Asia, Latin America, Europe (and he could have added Africa, which he inexplicably excluded) and the Arab World can no longer tolerate Israel's institutionalised racism; that America in fact stands alone with Israel today. Clearly, Obama's love for Jewish children knows no limits. His Arabopaedophobic views, however, are not accidental, but are motivated by his great love for the "children of Israel", a love that can only be realised through continued hatred and containment of all Arabs, children and adults alike.

Joseph Massad is Associate Professor of Modern Arab Politics and Intellectual History at Columbia University. He is author of The Persistence of the Palestinian Question (Routledge, 2006).
The views expressed in this article are the author's own and do not necessarily reflect Al Jazeera's editorial policy.

I Bog se zajeb'o (5/11)

Odredjeni Harold Camping (reci ce neko da sam se bas okomila na Amere, al' nisam Tita mi, ovo je cista slucajnost!) predvidio da ce smak svijeta biti 21. maja ove godine.

21. maj dos'o i pros'o i evo upravo sad citam kako je spostovani g-din izjavio da je zapravo 21. maj bio dan kad je Bog odlucio da odluci kada ce biti smak svijeta i pomakao datum na 21. oktobar. Tako da sada ljudska vrsta dobija bonus 5 mjeseci da se bolje pripremi za sudnji nam dan. I jos dodaje kako vise o tome nece ni rijeci vec ce na (vlastitoj) radio stanici pustati samo krscansku muziku i program, jer je "Svijet upozoren"!

Treba li napomenuti da je isti g-din predvidio smak svijeta i u 1994, a kad je Bog promijenio misljenje g-din Camping je rekao da se radilo o matematickoj greski.

Predlazem da doticni g-din, od prikupljenih donacija vjernih vjernika (kaze nece im vratiti pare jer "zasto bi im vracao kad ce ionako sve propasti u oktobru") barem dio upotrijebi na kupovinu digitrona iliti kalkulatora te isti proslijedi na Bogovu adresu. Da se opet ne zajebe!

They are all Collateral Damage

Jebo lud zbunjenog

Jesu li americki lideri glupi, bezobrazni, ili oboje zajedno? I jeli americki narod stavrno toliko glup ili je to cista bezobrastina kad su izasli na ulice slaviti smrt Bin Ladena i velicati herojski podvig hrabrih americkih specijalaca, na celu sa Obamom?

Citav ovaj slucaj oko Osame Bin Ladena mi ide na neku stvar. Te Osama terorista, te ubio toliko ljudi (uglavnom se ovo odnosi na 9/11), te ovo, te ono. (Ovo uzimam samo za primjer, isto se moze primjeniti i na, recimo, trenutna desavanja u Libiji, o Iraku i Afganistanu da ne govorimo).

U Pakistanu su Ameri, cuvenim "drone" napadima ("vojne letjelice bez pilota") ubili (po sluzbenoj statistici) preko 2,500 ljudi / civila. U rijetko kojem napadu pogode militante (kako ovdje nazivaju Talibane), ali zato gotovo u SVAKOM napadu stradaju civili (koji SVAKI put ukljucuju zene i djecu). Oni su, eto, KOLATERALNA steta.

U januaru 2006 navodno gadjali al-Zawahrya a pogodili i ubili 18 civila
U oktobru 2006 u Bajauru opet gadjali al-Zawahrya a pogodili dzamiju i u njoj ubili 80 civila.
U martu 2008, 16 civila u Juznom Waziristanu.
U septembru 2008, 25 civila u Sjevernom Waziristanu.
U oktobru 2008, 20 civila u J. Waziristanu.
U februaru 2009, preko 30 civila u J. Waziristanu.
U martu 2009, 24 civila u Bajauru.
U maju 2009, selo Shahalam u poptpunosti unisteno, ubijeno 25 civila.
23. juna 2009, gadjali Baittulah Mahsuda, umjesto njega ubili 80 civila - na sahrani ubijenih sugradjana koji su bili zrtve americkog napada prethodnog dana.
17. marta 2011, 50 civila ubijeno u S. Waziristanu.
21. aprila 2011, 25 civila ubijeno u S. Waziristanu... i tako u nedogled.

Heeeeej! 2500 ljudi! Pa da su 2500 ovci zaklali valjda bi OSJETILI nesto! Ovo je samo u Sjevernom i Juznom Waziristanu u Pakistanu, a sta je sa Irakom? Sta je sa Afganistanom?

I onda kazu, "Mi, Amerikanci, smo u Ratu Protiv Terorizma". Ubijajuci zene, djecu, stare i nemocne. Ali, eto, smeta im kad Osama kaze, "Mi vodimo Jihad protiv Zapada i Amerike", isto tako ubijajuci zene, djecu, stare i nemocne.

Samo eto, jedni su heroji i oslobodioci a drugi teroristi.

P.S. Slika ubijene majke i djeteta je preuzeta sa Expresspakistan.Net-a

The name is Amir. Amir Khan.

Milenijsko otkrice!

Ljudi, otkrih Amira Khana! Ma jebo Ameriku i Kolomba, u usporedbi sa znacajem ovog otkrica. Ja covjeka, ja glumca, ja pjevaca. Ne znam samo gdje se krio u mojih 36 godina, al' nikad nije kasno, jos imam godina ispred sebe da ih provedem gledajuci i slusajuci Njega.

Bogami je i Robin ljubomoran, kaze mislio je da niko nece nadmasiti moju zivotnu ljubav - Brusa Vilisa, ali Brus nikad nece imati ovakav pogled, glas i stas! Da nisam vec dozivotno zaljubljena do usiju bih bi se zaljubila!

Do sada odgledala,
- Tri idiota (vec gledam treci put... od narednih planiranih 333 puta!)
- Lagaan (majko mila filma!)
- Ghajini (isplakah Nijagarine vodopade)

Filmove mozete skinuti na bitt-torrentu (HD version, English subtitle) a pjesme gdje drugo nego na Youtube-u.

A meni do sada najdraza iz "Tri idiota":

i, opet "Tri idiota" i Zoobie Doobie:

Hell Factor & Ludlum (5/11)

Pakleni Faktor i Ludlum

Dobila od dragog Nook-ov e-reader (toplo preporucujem!) i prva e-knjiga koja mi je naletila je Hades Factor pd Roberta Ludluma. Inace strasno volim Ludlumove knjige, jos od vremena kad prvi put pogledah Bourneov Identitet sa Richardom Chambarlainom (ona nova verzija mi se ne svidja). Helem, U Hades Factoru nicega ne nedostaje - od naucno razvijenog virusa, izazivanja pandemije sirom globusa, junaka-Amera koji pobjedjuje sve zle sile od Amerike do Iraka do svih mogucih teorija zavjere...

I onda analiziram sadasnju situaciju u novom mi domu, Pakistanu:

- Ameri Osamu otkrili u milion-dolara virijednom mansionu sa super zastitom, dok Pakistanska Vlada, vojska i ISI (Pak. CIA) pojma nisu imali; nit' su znali da je Osama tu, nit' su znali da ce Ameri doci i herojski ga likvidirati
- Ameri helikopterima doletjeli iz Afganistana, a da ih niko nije ni cuo ni vidio
- Bez obzira sto niko nije nista znao, par stotina Pakistanskih vojnika je blokiralo citav grad (tj. Abotabad) a sat vremena prije "napada" su zasli po kucama i naredili stanvnicima da iskljuce svjetla (u gradu u kojem inace struje nema 15 sati dnevno)
- U ISI pojma nisu imali o planu Amera, ali par sati nakon "napada" sluzbenik ISI izjavljuje novinarima, "po onome sto smoo vidjeli na licu mjesta nije moguce zakljuciti ko je ispalio metak u BIn Ladena
- Ameri su U OKRSAJU I RAZMJENI VATRE likvidirali Bin Ladena a zatim taoce (zene i djecu) strpali u helikoptere
- Iako Pakistanska Vlada i ISI nisu znali sta se desava, ranom zorom objavljuju kako su Osamine zene i djeca u sigurnim rukama, tj. trenutno ih ispituju Pakistanski istrazioci u Pakistanskom centru za zatocenike (ali helikopteri nisu vidjeni jer su u tom trenutku istresali tijelo u ocean... taoci su vjerovatno padobranima iskocili)
- Nedugo nakon toga, Osamina najmladja kci daje izjavu Saudijskim novinarima kako su joj oca pred ocima ubili
- Neki lijevi kongresmen u USA slijedi sa izjavom kako se Osama, naoruzan do zuba, kukavicki krio iza zena koje su ga branile
- Dok u isto vrijeme na svim svjetskim stanicama poputa gljiva nicu izvjestaji (s lica mjesta) kako je Osama bio ne-naoruzan te se nije ni pokusao braniti
- Na sta Banki Moon glamurozno kritikuje Ameriku i trazi istragu UN-a
- A Obama junacki ignorise UN i izjavljuje kako ce licno ispitati razloge zbog kojih Pakistan nije znao gdje se krio Osama Bin Laden

Jebi ga, ja bih sve ovo pripisala briljantnom mozgu Roberta Ludluma, ali me muci to sto je isti umro jos 2001-e! (?)

Nego da se ja bacim u pisce? Kad ovako izrupcan scenario smisle najbolji svjetski agenti CIA-e, ISI-e i umovi poput Obame, zamislite onda kakve bih tek ja scenarije mogla plasirati?!

Secer i voda (Hvala cika Ali!)

Eh. Ima i ljepsa nota iz naseg susreta sa cika Alijem.

Cika Ali nas je, kako rekoh, nasiroko ispitivao o Sarinoj kronicnoj konstipaciji, obavljenim testovima, lijekovima, metodama, prirodnim nacinima, itd.

Naposljetku nas pita jesmo li ikada probali smedji secer sa vodom. Zacudjeno odgovaram da nismo nikada. Kaze, "idite i kupite najobicniji smedji nepreradjeni secer. Pomjesajte poprilicnu kolicinu, oko 4 kafene kasike sa jako malo vode, te toliko da se secer moze u njoj fino rastopiti. Mjesajte sve dok ne dobijete jednolican sirup, i dajte Sari da popije. Garantujem vam da ce Sara kakiti barem 3 puta dnevno".

Skepticno, ali ne i bez mrvice nade, kazem da cu odmah iz bolnice pravo u prodavnicu po smedji secer. Priznajem, skepticnost je prevladala. Zaboga, pa probali smo sve, od laktuloze i milk of magnesia do lanenih sjemenki, suhih sljiva i listova sene. Zar da je smedji secer "protjera"? Uostalom, zar secer i slatkisi ne izazivaju konstipaciju?

No, nada uvijek umire zadnja. S onim preostalim trackom nade donesem kuci smedji secer i cim je sutrasnje jutro svanulo (danas) smuckam secerni sirup. Sara je naravno otopinu popila u jednom cugu, iznenadjena da je mama nutka secerom (obicno mama radi suprotno!).

Ni sat kasnije, Sara je iskakila veliku, ali mekanu, komadinu.
Par sati kasnije, jos veca, sada vec kremasta komadina izlazi na svijet, tj. novu plavu tutu!
Treca "pomada" (bukvalno, nikad kremastijeg i ljepseg govneta nisam vidjela) izlazi.

Kad sam popodne odnijela drugi uzorak urina na analizu,slucajno u prolazu sretoh Doktora Alija.
On, "I? Jeli mala princeza kakila?", uz smjesak.
Ja, uz kez od uha do uha, "Jeste Doktore, i to tri puta, a da vam ne pricam o izgledu! Ni traga zatvoru!"
Doktor Ali se samo i dalje osmjehuje i ode niz hodnik.

Boli! Jako! (4/11)

Posljednjih 4 - 5 dana Sara je bila neuobicajeno nestasna, prgava, svadjalacki (ne)raspolozena. Kad god bi se naljutila na nas (ili mi na nju) rekla bi, "mene cijelo tijelo boli" masirajuci se po stomacicu. Isprva zabrinuti, pitali smo je sta boli, gdje tacno, kako... no medjutim, par minuta kasnije, ili nakon sto bi izvukla od nas ono sto je trazila (da se kupa bez pranja kose, da jede sladoled u 10 sati navecer, da u 4 ujutro idemo na klackalice u park, i sl. zahtjevi), bol bi odjednom prestao.
Tako mama i tata skontaju da ih Sara malo za-je!

Nekako u isto doba kad je pocela sa izjavama da je boli cijelo tijelo, a pogotovo navecer kad ne bi otisla na vrijeme na spavanje, bila bi vise iznervirana (sto je normalno i sto je jedan od razloga sto se trudimo da ide spavati na vrijeme) i iritantno bi povlacila nocnu pelenu nadolje vristeci kako je u peleni velika baja... Umorna i nervozna mama (i tata) bi je umirivali, provjeravali znakove iritacije na kozi i svaki put ustanovili da je pelena njezna kao i uvijek, koza ispod pelene cista i normalna kao i uvijek.
Mama i tata dakle zakljucise da Sara izmislja priceo bajama pred spavanje, kako ne bi isla na spavanje!


Prekjucer, skontamo da je krajnje vrijeme da obavimo vakcinaciju koju smo trebali obaviti po dolasku u Pakistan, da nas ne bi zakacila kakva pogan poput hepatitisa, tifusa, ili meningitisa. Posto smo setajuci nasim sektorom skontali da imamo djecju bolnicu haman pa u komsiluku, odlucimo da je i provjerimo, a pogotovo da provjerimo pedijatra na duznosti.

I tako upoznamo Dr. Alija. Dr. Ali je gromada od covjeka i uopste ne lici na pedijatra. Sara ga je sumnjicavo "razgledala" ali posto nije nosio bijeli kaput zakljucila je da "ovaj ciko nije doktor". Dr. Ali tako postade cika Ali.

Cika Ali nam je posvetio sat i pol svoga vremena, da bi saznao sve o Sari, jos od vremena kad je bila u maminoj utrobi. Njenoj kronicnoj konstipaciji je posvetio cijelih sat vremena. Te ishrana dok je bila dojence, te prva cvrsta ishrana, te koji su pregledi napravljeni, te koji su lijekovi koristeni...

Pitao nas je mnogo toga, a na kraju i bilo kojim problemima u posljednje vrijeme, osim konstipacije. I tako mu kazemo za neuobicajenu iritabilnost u posljednjim danima, za prituzbe o tome kako je "cijelo tijelo boli" da bi 10 minuta kasnije veselo lizala sladoled i govorila "vise nista ne boli"...

U to Sara zatrazi da ide piskiti. Cika Ali joj dade casicu za urin i rece da mu donese da vidi koje je boje njena pisha. Sara sva presretna obavi trazeno i ponosno objavi cika Aliju da je pisha zute boje! Cika Ali ostade zapanjen ubjedjujuci je da bi pisha trebala biti ljubicasta ali eto, Sara je poseban slucaj!
I tako obavismo, prvi put u Sarinom zivotu, uzimanje uzorka urina bez placa i straha.

Oprostismo se od cika Alija, koji je mami dao upute da sutradan dodje sa vakcinama, te da ce on vec smisliti neku pricu o "boci".

Sutra ujutro zvoni telefon, bolnica. Kaze sestra, "rekao vam je doktor da dodjete u dogovoreno vrijeme ali bez vakcine. Prvo ce joj propisati neki drugi lijek". U stomaku me grc uhvati a neka strepnja se savi oko srca.


Ulazimo u ordinaciju Dr. Alija. Sara se rukuje sa njim i trazi "njenu" stolicicu od jucer. Slijedi,
"Ponekad, kad konstipacija postane kronicna, i kad je analni kanal suzen zbog prisutva velike kolicine tvrde stolice, dolazi do suzenja i mokracnog kanala. Kada dodje do suzenja mokracnog kanala, mokraca se, vise nego normalno, zadrzava u kanalu ili mokracnom mjehuru; Zbog produzenog prisustva mokrace, stvara se povoljna oblast za raznorazne bakterije. Tako dolazi do akutnog zapaljenja mokracnih kanala i/ili mjehura. Kada nastupi takva infekcija, stanje je jako bolno, pogotovo u donjem dijelu stomaka, te oko "otvora". Takodjer, zbog bola, dolazi do povecane nervoze, uzbudjenosti i svadljivosti. Zato sam jucer zatrazio uzorak urina, koji je danas pokazao povecan broj leukocita; Leukociti normalno nisu prisutni u urinu, ili samo u malim kolicinama, pa kad otkrijemo uvecano stanje leukocita sa sigurnoscu znamo da je u pitanju ozbiljna infekcija".

Do kraja zivota cu pamtiti ovu dijagnozu. Sara je od danas na antibioticima, a mama porucuje mamama:

- Kada maleno kaze da "boji" to znaci da zaista BOLI. Cak i kada ste 100% sigurne da ne boli i da je u pitanju samo onaj sladoled koji joj ne zelite dozvoliti.

- Nikada, ali NIKADA, nemojte misliti da jedna bola nece prerasti u drugu, mnogo goru. Nikada se nemojte opustiti uz zakljucak, "to je samo xxx, normalno za moje maleno"!

Light of her eyes

Mama, mama!

Vidi! Dragi Bogo switch on light! -

... rece Sara kad je munja veceras zaparala nebo nad Islamabadom.

Krompirusha bez pite (4/11)

Jutros se naoruzala da napravim pitu, jer sam jucer nasla (napokon!) gotove jufke uvezene iz Saudijske Arabije. Odlucim se za krompirushu (cisto jer drugih sastojaka nemam u kuci).

Pola mjere krompira izrendam, pola isjeckam na kockice.

Nauljim jednu koru, pa drugu po njoj, pa krompir, pa smotam. Kad sam lijepo sve umotala, skontam da sam zaboravila biber i crveni luk. Fino...

Dok sam motala kazem dragom da upali rernu (koja je na plin, dosla s kucom). Ima donja i gornja grijalica... al' nema nacina da se i donja i gornja zajedno ukljuce! Mucio se on tako pola sata (dok su se moje jufke mucile nauljene u tepsiji) i na kraju skonta da stvarno ne moze. Predlozi da prvo dobro ugrijemo rernu donjim grijacem, pecemo na donjem jedno pola sata, a onda prebacimo na gornji grijac. Kad ne lezi vraze, donji grijac k'o da i ne grije, gornji przi! Prebacimo na gornji, pa kad je kora lijepo pocrvenila izvadimo tepsiju i okrenemo pitu (da, okrenemo pitu u tepsiji!).

Evo cu je sad izvaditi, fino je upekla s obje strane :) mashala!

Prijatno (nam)!

P.S. Vjerovatno poslije pite idemo negdje na rucak!


... sam sanjala grncarski grad, Ciru i kucu pokraj stanice. Kuca oronula, zidovi sivi i prasnjavi. Otkada ne zive tu?

Onda sam u Pakistanu. Zovem poznati broj, davno izbrisan iz memorije mobitela. Odgovara, "Halo?". Kao nekad, utapam se u dubini glasa, poznata iritantnost me ne dodiruje. Smjesim se.

Sarin glasic me doziva iz daljine, "mama, mamiiiiii!". Ne smjesim se vise. Poput krivca, koji jesam, prekidam vezu. Iz sivog, ugasenog ekrana, i dalje dubinom dopire, "Halo? Jesi li to ti? Halo?". Zabrinuto, pomalo uplaseno, kao i obicno - pomalo iritantno.

Nakon mnogo mjeseci, godina, vjekova... saljem poruku.

Uskrs (4/11)

Nije meni sto pojedini vaze kako je Uskrs ostatak paganisticke relifije, te kako je grijeh krscanima cestitati taj praznik. Stvarno nije. Neka im.

Sarena jaja i slani pereci (njami-njam!) jesu zaista ostaci paganizma, kao i mnostvo drugih simbolicnih aktivnosti u danasnjim monoteistickim religijama. Mi smo svi potomci tih "pagana" i njihova krv ionako tece nasim venama. Ha ja.

Ali drugo me iznenadjuje. Ova gore novokomponovana pojava medju pojedincima na brdovitom Balkanu je totalna suprotnost vecini ljudi, muslimana, koji vjekovima zive u zemljama koje su 99% muslimanske, i u kojima je Sherijat iznad svakog drugog zakona.

Evo recimo takve su zemlje Afganistan i Pakistan. I jos pride tomu, u Afganistanu nisam zivjela u Kabulu nego u srcu Pashtunske regije na granici sa Pakistanom - Jalalabadu, Kunaru i Laghmanu. Ovdje u Pakistanu svi moji saradnici su Pashtuni iz Pakhtun Khyber-wa; ko iole poznaje Pakistan, znace da je taj granicni pojas sa Afganistanom na glasu kao "najzadrtiji" sto se tice fundamentalizma (ne u negativnom smislu, nije svaki fundamentalizam negativan), a najpoznatiji je po svojim sporadicnim stanovnicima - Talibanima.

Eh upravo ljudi iz tih regija, Pashtuni, muslimani, mnogi od njih braca i rodjaci militanata-Talibana, svake godine meni, ne-muslimanki, ranom zorom salju uskrsnje cestitke (i bozicne na bozic); Tipicni sms je napisan ovako, "Salam Alaykum draga sestro, neka ti je sretan Uskrs, i neka je Allah uvijek s tobom i tvojima". Kad dodjem u kancelariju ponedjelkom ujutro, obicno me ceka brdo kolaca i tek skuhana kafa, i svaki kolega ponaosob pridje, pozdravi sa Salam Alaykum sestro, i kaze sretan ti Uskrs, popraceno sa nek' te Allah cuva, nek' je Allah s tobom...

Ponekad samo kazem Hvala, a ponekad im kazem kako ja u stvari ne vjerujem ni u uskrs ni u bozic iako mi je, eto, ime krscansko. Na to se oni uvijek zacude i pitaju, "Zasto draga sestro, pa krscani su kao i mi, muslimani, sviju nas je Allah stvorio!". Onda se obicno upustimo u polemiku oko religije, shvatanja boga, ja krenem sa svojom teorijom da se u boga vjeruje djelom i dobrotom a ne kroz crkvu i dzamiju, krst ili shamiju... I sve se zavrsi s uzdahom mojim kolega koji rezignirano zakljuce, "Neka ti je dragi Allah na pomoci sestro."

Helem nejse. U nedjelju je Uskrs. Cetvorica kolega Pashtuna su mi vec najavili dolazak sa familijama, tako da ce nas biti puna kuca. Jedan me jutros pita hoce li biti sarenih jaja.
Kontam, mozda bih mogla i obojati ali gdje cu naci toliko ljuske od crvenog luka i tanke zenske najlonke?!!!

Ako me ne bude na Bloggeru do nedjelje, svim cestitim ljudima koji slave Uskrs - nek je sretno i bericetno!

O snovima, aferama i kuravama

Ovih dana, u stvarnom i u virtualnom zivotu, naletih na par situacija u kojima se povelo pitanje o slobodnim zenama koje imaju afere sa ozenjenim muskarcima. Kaze mi jedna ogorcena i prevarena, "sve su to kurve, otimacice tudjih ljudi, gadulje!".

Ne bih da rusim snove odredjenim osobama, pogotovo zenama ovih ozenjenih muskaraca, ali ko tu ima aferu s kim?!

Anici (nazovimo je Anica) je bilo 28 godina kada je upoznala Aldina (nazovimo ga Aldin) preko mIRC-a. Ona je na chatu ubijala dosadu, on je, rekao joj je, trazio utjehu zbog nedaca koje su ga snasle u zivotu. Njemu bliska osoba je bila na umoru, a on, doktor koji je u ratu spasio toliko zivota, je bio potpuno bespomocan. I tako se dani pretvorise u sedmice, sedmice u mjesece, i Anica spoznade da je napokon pronasla svoje zivotno blago, svoga "Zahira". Sa Aldinom se cula svaki dan, njegov duboki, muzevni glas ju je milovao svako jutro kad bi se probudila i do duboko u noc, prije nego bi se predala snovima, sanjajuci njega. Aldin, doktor u kantonalnoj bolnici, je zivio sam sa roditeljima, dok su sestre bile udate u obliznjim gradovima. Na Anicino pitanje, "Sta slobodan, seksi (pretpostavljam, uz smijeh), dobrostojeci doktor poput tebe radi sam u zivotu?", odgovor bi bio, "Ceka cio zivot Tebe".

Jednog dana, sivog i kisnog, Anica je saznala za smrt drage osobe. Planinski prevoji su je djelili od malog gradica u kojem ce biti sahrana, i Anica je vozila najbrze sto je mogla. Tada jos uvijek nije bilo punog signala za BIHNET u planinskim podrucjima, pa Anica nije ni mogla primiti poziv koji joj je bio upucen. Izgubljena u mislima, nije ni cula obavijest o glasovnoj poruci koja joj je u medjuvremenu stigla.

Stigla je pred kucu zalosti. Na kapiji je zastala da vidi ima li poruka od Aldina. Bila je poruka, ali glasovna. Nasmjesila se, trebao joj je njegov dragi glas bas u ovom trenutku. Pokrenula je poruku.

Miran, stalozen, jedva primjetno drhtav zenski glas s druge strane, "Zdravo Anice, ja se zovem  Amela Sakic (
nazovimo je Amela Sakic). Ne znam da li ti je Aldin Sakic rekao da je ozenjen i da ima Azru i Amera (nazovimo ih Azra i Amer)?"

Sazetak odlomka iz Dnevnika Jedne Kurtizane, iliti Studije Jedne Shizofrenije.

Jeb'ga, izvinite,1518,752310,00.html

We will all eat grass

Svi cemo mi jesti travu (ako bude trave ikako)

"If India builds the bomb, we will eat grass and leaves for a thousand years, even go hungry, but we will get one of our own. The Christians have the bomb, the Jews have the bomb and now the Hindus have the bomb. Why not the Muslims too have the bomb?"

1974, Premijer Bhutto, Pakistan

Prah i pepeo (3/11)

Raymond Davis je slobodan. Fino. Dodjes u Lahore, naoruzas se do zuba, upucas par Pakistanaca - u ledja, dakako - nasred ulice, pokazes Americki pasos i kazes "ja sam diplomat", i par mjececi kasnije Americka Vlada plati 2 miliona dolara odstete porodicama ubijenih, i to je to. Americka i Pakistanska vlada te ukrcaju u avion, rezerviran samo za tebe (pa zaBoga, jesil' diplomata ili ne!) i slijedeci dan eto te u Americi. U Americi ce naravno sud odluciti da je sve bila samoodbrana - zaBoga zar moze biti nesto drugo ako si agent CIA-e?!

I dok jutros "nevini Raymond" polaze racune svojim sefovima u CIA, Pakistan vrlo lako moze biti na putu za Egipat (ili Libiju).

Ogorcene mase, podstaknute jos ogorcenijim opozicionim politickim strankama i vjerskim organizacijama, vec pale gume ispred Americke Ambasade i Konzulata u Islamabadu i Lahoreu, dok se protesti protiv Pakistanske Vlade pripremaju u maltene svim gradovima Pakistana. Vec danas, veci dio Islamabada i Lahorea ce biti pod potpunom blokadom, a sutra (Petak, Dzuma) nek je dragi Bog na pomoci ovoj zemlji i narodu.

Home (3/11)

Treci dom

Miris betona na Azijskom auto-putu, pomjesan sa mirisom burger-kinga. 7/11 prodavnice svakih par kilometara i omiljeni chicken-steak. Krivudavi planinski prevoj izmedju Tak-a i Mae Sota-a i cvijetovi pored puta u hiljadu raskosnih boja. I napokon, on! Grad u kojem ostavismo srce prije gotovo godinu dana. Drvenu "kucicu" pod limenim krovom i dvoje ljudi koji se tiho ukradose u nas zivot i zauvijek se nastanise u njemu.

Nazvali smo Meme iz Bangkoka i pokusali joj reci da smo doputovali i da cemo stici kuci to popodne. Naprasni dolazak u Mae Sot, znali smo, mogao bi slomiti njeno osjetljivo srce. Kad smo usli u, nekada nasu, avliju srce mi se steglo pri pogledu na njihov trosni kucerak u cosku do ulice. Stare grede u raspadu, izrupani limeni krov i plasticne posude za hvatanje vode. Avlija pusta. Sa Sarom u narucju presla sam pjescanom stazom do drvenih basamaka i tiho zovnula njihova imena, "Zu? Meme?". Tisina. Zovnula sam glasnije. Sum koraka iz straznjeg dijela kuhinje, par sekundi kasnije lice Meme izviruje iza greda. Shok, suze, smijeh, i opet suze. I opet suze. Tijelo joj se grcilo u placu dok je grlila i ljubila mene i Saru, a Sara vristala od srece.

Zu je stigao pola sata kasnije. Gromada od covjeka, nosilac porodice, plakao je poput malog djeteta stezuci Saru u narucju.

Tu noc svi smo polegli po podu dascare, ja i Robin u cosku, a Meme, Zu i Sara kraj ulaza. Pokriveni mrezom protiv komaraca, gledala sam zvijede kroz rupe u limu; Sjajne poput suza u ocima u nase burmanske porodice.

Zivot ih nije mazio proteklih godinu dana. Dvojica sinova i snaha, u potrazi za boljim zivotom i bjekstvom iz bijede Mae Sota odselili su u predgradje Bangkoka, na crno trziste jeftine radne snage. Snaha je u selidbi imala pobacaj, prva trudnoca. Meme je pokusala sakriti jos jednu nedacu od nas - da je prije nekoliko mjeseci pocela osjecati nesnosnu bol u krizima; nakon dugog cekanja, nekoli odlazaka ulicnim ljekarima, napokon je zavrsila u opstoj bolnici gdje je ultrazvukom pronadjena cista na bubregu i popratno stanje - hidronekroza, tj. oticanje bubrega usljed zadrzavanja tecnosti. Doktor je preporucio hitnu operaciju... koju su Meme i Zu hitno otkazali zobog dolaska "njihove porodice" - nas! Ovo nam je rekla Aka (Aka zasluzuje zaseban post, o njoj cu kasnije), inace mi ne bismo znali ni za bolest Meme, ni za operaciju. Ni za sta na svijetu nisu htjeli poslusati nase molbe da zakazu operaciju jos dok smo mi u Mae Sotu; pomisao da ce dane provesti u umjesto sa Sarom bila je nezamisliva za Meme. Na kraji smo dobili obecanje da ce operaciju zakazati cim mi odemo nazad u Pakistan.

Rekli su nam da im je zivot olaksavala samo jedna stvar u proteklim mjesecima, redovni video razgovori sa Sarom preko Skypea nedjeljom popodne. Nije im, kazu, bilo lako, jer valjalo je svake nedjelje smisliti kako pronaci kompjuter sa internetom; nekad kod Niru, mlade burmanske studentice, ali njena porodica je dosla iz izbjeglickom kampa i nije im se nimalo svidjalo da nedjelju popodne provode sa dvoje nepoznatih ljudi koji satima razgovaraju sa trogodisnjim djetetom u Pakistanu; nekad kod Neni, prodavacice dragulja iz Burme, ali njena mama ih je nakon odredjenog vremena pocela docekivati sa, "Neni nije kuci, dodjite iduce iduce nedjelje"; nekad u internet klubu ali uspostavljanje veze je uvijek ovisilo o dobroj volji tajlandskog gazde, jer oni, neuki, nisu znali kako da ukljuce Skype...
Jedne noci, ponovo gledajuci zvijezde kroz rupe njihovog krova, znala sam sta je rjesenje. Sutradan ujutro, otisli smo u istu omiljenu prodavnicu gdje sam prije dvije godine kupila svoj prvi mini-HP laptop. Slican, Acerov, je primamljivom cijenom mamio iz izloga. U dodatak malom crnom ljepotanu kupili smo i mini USB internet stick, i uz to kopiju Windows 7-a sa vec instaliranim Skypeom.

Meme je zapljeskala rukama poput djeteta kad je napokon shvatila sta se krije u maloj kartonskoj kutiji, a Robin i Zu su tu noc, na pjesku pod zvjezdanim nebom, osvanuli sa Zu-ovom obukom: kako ukljuciti laptop, kako utisnuti USB stick, kako pokrenuti internet konekciju, te kako - najvaznije - pokrenuti Skype! Pa onda detalji: ako je zelena lampica upaljena, Sara je online u Pakistanu, ako oni zovu Saru kliknuti misom ovdje, ako poziv stize iz Pakistana kliknuti misom ondje.

Iz Mae Sota smo otisli jucer. Svi smo plakali ali ovaj put to je bio plac rastanka, ali ne i slomljenih srca kao u maju 2010. Sara je vec ugovorila njihov dolazak u Pakistan. Razgovor je tekao ovako -

Sara: "Meme i Zu come Pakistan with Sara. Sara ide aviona, Meme i Zu ide aviona, zuuuuuuu! Meme i Zu, mama i papa, everyone Pakistan!"
Meme: "Meme, Zu no money, Meme, Zu Pakistan no come"
Sara (grli Meme): Meme, no worry, mama ima money. Mama ticket Meme i Zu, onda aviona, zuuuu, Pakistan! Ok?"

Under the Friendship Bridge (3/11)

“He who is not capable of enduring poverty is not capable of being free.” — Victor Hugo
Imagine a life were you would choose to rather live on a garbage dump in a foreign country than in your home village in your own country.
Imagine to live on a mountain of refuse day after day. All your belongings are taken from the garbage, your house is made of it, your children play with it, the smell is penetrating you every minute of the day and the flies are around you all the time. You can not leave this dump, it is the only way to make a little money for you and your family. If you step outside you could be caught by the police and deported back to the land which you had to flee.
There are other places to go, yes you could go to a refugee camp. But in these camps you are closed in for years. You have no chance to work and support your family and maybe you still hope to go back home one day.
Could you live like this?
We want to give the people from the dump of Mae Sot a chance for a better life. For this we have built a Relocation Center very near to the dump site. Here they can learn sewing and take computer classes. The children can live there and go to a school away from the dump so they will have a chance for a future.
Please help them with a small donation.
Thank you and may you be well and happy always!
(Photos El-Branden Brazil)