Bila u Briselu 2 dana. To je znacilo cijelu sedmicu u putu.Ne znam jel' mi gore bilo na polasku ili za vrijeme boravka u Briselu. Za polazak sam se danima psihicki pripremala, a mala sitnica bi me rasplakala pri bilo kakvoj pomisli o odvojenosti od Robina i Sare. Haj' Robina i nekako, al' Sare!
Na polasku, u 7 ujutro, Robin me dovezao na Mae Sotsku stanicu. Ja sam drzala Saru u narucju. Sve je bilo dobro dok kondukter nije najavio polazak busa. Pricali smo, zezali se i smijali kao da idem na kafu u komsiluk a ne na drugi kontinent. Ali kad je dosao momenat ulaska u bus, Sara nece od mene. Uhvatila mi se rukicama oko vrata a nogicama oko struka, lice zarila u moj vrat i ne popusta. Uzalud je Robin mamio sa aciha-tasuntasutanana-ringeringeraja-Lesi,Lesi,Lesi... sve dzaba. Sara nece od mame. Na kraju ju je Robin morao otrgnuti od mene, i cak dok su joj stomak i guza bili u tatinom narucju njena glavica je bila zabusurena u moj vrat. A meni suza suzu goni...
O Briselu necemo u ovom postu. Bilo je naporno, interesantno, umorila sam se ko nikad, Sara mi je nedostajala do bola, grudi natekle a mlijeko "zaglavilo" zbog nemogucnosti redovnog izdajanja. U svemu tome spasio me Skype: jutro je pocinjalo budjenjem u 6 sati, prvo izdajanje mlijeka pa konektovanje na skype. To je oko 1 popodne u Tajlandu i Sara bi se taman budila iz njenog podnevnog sna. Gugutale bi jedna drugoj sve do pola 8, a Sara je cichala od srece cim bi ugledala moje lice na ekranu i cijelo vrijeme me pokusavala rucicama dokaknuti.
Posao od 8 do 5 popodne, poslovne vecere i vecernji sastanci su me drzali van hotelske sobe do otprilike 10 navecer (oko 3 ujutro u Tajlandu). Robin me obicno cekao budan na skype-u, pa bismo proveli oko pola sata chatajuci (uz izdajanje).
Sara se budi oko 8 sati (negdje oko 2 ujutro u Briselu), pa bi me Robin nazvao samo da je vidim. Naravno, to vidjenje je trajalo oko sat jer je Sara bila tek razbudjena i vesela i htjela je satima cavrljati sa mamom. I dirati lice na ekranu kompjutera.
Opet budjenje u 6 ujutro, izdajanje, skype...
Put nazad kao u bunilu (Brisel-Istanbul-Bangkok, sve ukupno oko 15 sati), pa sa aerodroma na autobusku da ulovim prvi bus za Mae Sot. Stigla jutros u 5. Robin me docekao na autobuskoj.
Cim smo u kucu, pobacam sve stvari na pod i pravac u spavacu. Moje maleno spava poput andjela, glavica okrenuta na stranu, malena ustasca napucena i u snu. Polako se privucem i legnem uz nju. Glave podbocene na lakat, gledala sam njeno malo lice upijajuci svaku crtu, svaki uzdisaj i izdisaj. Dotakla sam joj prvo kosu a onda nos i usne, cisto da je osjetim prstima. Malo se promeskoljila, napola otvorila okice i, ugledavsi me, nabacila onaj svoj magicni bezubi osmjeh. I onda opet zatvorila okice da spava.
Odjednom se trgla, sirom otvorila okice i ciknula od radosti, a ruke su joj sarale po mom licu, sad na oci, sad na nos, usta, vrat. Onda joj je pogled pao na... Njih! Sirom je razrogacila oci, zinula onim svojim slatkim ustascima, i pocela slasno (i glasno) dojiti svoju omiljenu siku. Dok je dojila iz jedne, drugu siku je cvrsto zgrabila u ruku ne popustajuci cak ni kad ju je san ponovo savladao. Zaspala sam i ja tako uz nju, dok je moj mali andjelak i dalje drzao siku u svojoj maloj sacici.
No comments:
Post a Comment