24.12.2008.
Mama i tata su uzivali u svojoj djevojcici, opijeni ljubavlju ljubili joj nogice, rukice, dirali kosu i obraze. Bojali smo se da je dodirima ne povrijedimo, toliko je izgledala sicusna i krhka! Gledala nas je svojim plavim okicama, a nama se cinilo kao da tacno zna ko smo i kao da nas bas u oci gleda.
Sat vremena je proslo otkako smo zajedno, i mama odluci da nahrani djevojcicu. Odmah se uz nas stvori sestra, da pomogne. Stavim cedo u narucje, prislonim joj glavicu. Nista. Skontam da mozda treba osjetiti miris mlijeka. Izdojim par kapljica i pokusam ponovo. Sara ni makac. I ne osjeca da je na maminim prsima. Sestra kaze polako, nije ona gladna, a jos je i umorna od poroda, te vjerovatno osamucena od anestetika. Stavi je nek spava. Tako i bude, mace se ususkalo uz mene, stavila glavicu na moju ruku i tako zaspala.
U snu joj osluskujemo disanje, dise glasno i negdje u dubini osjecamo nejasan sum. Pitam sestru, ona kaze u redu je to, tako to treba biti kod novorodjencadi. Budi se. Ja i Robin k'o golubovi oko nje. Mislimo, sad je odmorna i naspavana, i vjerovatno gladna. Sva sretna, stavljam je u dojeci polozaj. Opet nista. Sara dotakne usnama, malo pokusa povuci, i pusti. Ponovimo. Nista. Promjenim polozaj. Nista. Opet izdojim par kapljica. Nista. Dolazi glavna sestra, kaze vjerovatno nepravilan polozaj. Ona namjesta mene i Saru, pokusavamo opet, ali bez uspjeha. Sara jednostavno ne doji!
Pitam glavnu sestru za sum pri disanju, i ona odmahuje rukom. Nista je to. Kazem, izdojicu mlijeko, gladna je. Kazu sestre (obadvije u glas), nemoj, dacemo joj infant formulu a ti treba da odmaras.
Ne, kazem ja, Sari treba moje mlijeko, moj kolostrum. Nisam umorna, izdojicu, samo mi dajte posudu.
Ne, ne, ne, nikako! Izdajanje ne dolazi u obzir i nema potrebe. Njoj je najbolja formula a tebi san. Mi cemo je nahraniti a ti spavaj. Glavna sestra pruza ruke ka Sari.
Saru stiscem u narucju i hvatam Robina za ruku. Suznim ocima mu kazem da Sara mora piti moje mlijeko.
Gdje je doktor, mozemo li razgovarati sa njim, pita Robin glavnu sestru.
Vidim joj na licu bijes i nervozu, ali prikriva to osmjehom i opet ce meni - ti si sreco preumorna, ne mozes sada misliti o hranjenju djeteta i izdajanju. Pusti nas da se brinemo o bebi.
Sad vec placem. Ne zelim, ali suza suzu goni. Bebi je tek 2.5 kile, nejaka je, potreban joj je kolostrum! A ako ne pocnem dojiti, kolostrum ce prestat nadolaziti!
Sestra se smijesi i prijateljski mi steze ruku kojom drzim Saru, da popustim. Robin ustaje i kaze - idem po doktora!
Na vratima se pojavljuje mladi muskarac i pita sta se desava. Ja ujecala. Robin mu kaze da trebamo doktora. Kaze, i ja sam doktor, recite mi u cemu je problem.
Nedaju mi da dojim dijete!
Doktor se obraca sestrama, sestre zustro i bucno odgovaraju, dugo se raspravljaju (na Sinhalskom). Na kraju, mladi doktor mi se njezno osmjehuje, i kaze da ne brinem, pobrinuce se da dobijem svu neophodnu pomoc. Saznao je od sestara ime naseg pedijatra i odmah ga zove na mobitel. Naposljetku, pruza svoj mobitel meni. Pedijatar, na drugoj strani, se izvinjava zbog ponasanja sestara, i kaze da naravno da trebam bebi dati moj kolostrum. Hvala Bogu!
Sestre vjestice odlaze, a ja im u sebi jebem i od tave drzak! Robin cijelo vrijeme jednom rukom miluje mene, a drugom Saru po glavi.
Spava rodjena
No comments:
Post a Comment