U sjecanje na njih 17
http://www.justiceformuttur.org/en/muttur/muttur-drama/rappel-des-faits/Sasvim slucajno naletih na ovaj clanak i fotografije. I sjecanja krenu sama od sebe.
4. avgusta 2006, sedamnaest radnika francuske humanitarne organizacije ACF mucki je ubijeno u Mutturu. 8. avgusta 2006, tijela ubijenih dovezena su u bolnicu u Trincomalee.
Na dan sahrane, prije polaska za Kantale, culi smo da je ACF uputio apel ICRC-u i UN-u da im pomognu oko prevoza tijela ubijenih iz bolnice na groblje gdje ce biti sahranjeni.
Vozimo se u Kantale. Zvoni mi telefon. Slijedi razgovor.
- Halo. Da li mogu razgovarati sa UMCOR koordinatorom programa?
- Na vezi, izvolite.
- (Glas podrhtava) Zovem iz ACF Trincomalee. Potrebna nam je hitno vasa pomoc.
- (Pokazujem Robinu rukom da zaustavi vozilo) Sta je u pitanju?
- (Place) Trebamo prevesti tijela nasih radnika iz bolnice na groblje. Roditelji, rodbina i svi koji su dosli na posljednji ispracaj cekaju ispred bolnice. Ali, mi nemamo dovoljno vozila. Molim vas, pomozite nam!
- Mi imamo samo jedan kombi. Ostalo su sve vozila koja ne mogu posluziti za prevoz zrtava. Da li vam jedno vozilo moze pomoci? I sta je sa ICRC i UN-om, zar oni nisu u bolnici?!
- Molili smo ih za pomoc, ali do sada niko nije dosao. Molim vas, barem to jedno vozilo.
- Saljemo odmah.
Zovem nase u Kantalama da posalju kombi odmah u Trinco bolnicu. Trebace im sat do tamo. Zovem Guya, sefa misije, da vidim zna li on ko bi mogao poslati jos vozila u bolnicu. Guy za trenutak razmislja, i kako se ne moze sjetiti nikoga, kaze: "Iznajmite kombije u Trincu, cijena nije bitna, ja cu srediti pokrice troskova sa kolegama iz finansija!"
Zovem nase iz logistike. Za krace od sat vremena iznajmilli su jos nekoliko kombija, dok su u isto vrijeme uputili pozive svim drugim humanitarnim organizacijama za koje su znali.
Robin i ja okrecemo auto i vracamo se u Trinco. Stizemo pred bolnicu. Posto je zabranjen ulazak u krug bolnice, parkiramo nekih stotinjak metara dalje. Otvaram vrata. Vreli avgustovski zrak danas, pored sveprisutnog mirisa vlage, u nozdrve donosi jedan puno tezi miris, opor, gust i truo. Miris ljudskih trupala u stanju raspada. Miris smrti.
Trebalo nam je nekoliko minuta da dodjemo do daha. Ljudi oko nas hodaju sa maramicama na licu, ali po ocima im se vidi da je zadah jaci.
Neko na ulazu u bolnicu vice "evo UMCOR-a". Vojnici odmah podizu barikadu i pokazuju nam da uvedemo vozila u bolnicu i upucuju nas prema mrtvacnici. Pokusavam ne disati. Tijela su jos u mrtvacnici, a porodice ubijenih unutar bolnice.
Docekuje nas predstavnica ureda za zastitu ljudskih prava. Nikad se prije upoznale nismo. Grli me i kroz suze zahvaljuje.
Uskoro, stizu i vozila drugih organizacija. Neki su dosli na ispracaj, ali nekoliko ih je dovezlo jos auta za prevoz tijela. Na kraju, kolona vozila je spremna za polazak.
Negdje pred kraj stize ICRC. Nikoga iz UN-a.
Nisam isla na sahranu. Nije ni Robin. Jednostavno nismo mogli. Treba biti hrabar za taj cin, a mi tu hrabrost nismo imali. Isli su nasi momci iz logistike, isti oni koji su upravljali volanima vozila u kojima su bila iskasapljena tijela.
11. avgusta, ACF je organizirao komemoraciju za ubijene, na Trinco plazi. Bili su svi tamo: njihove kolege iz ACF-a, rodbina, predstavnici ICRC-a, UN-a i svih ostalih humanitarnih organizacija... Mi nismo tu bili.
Bili smo u Kantalama, gdje su se na hiljade izbjeglih iz Muttura slijevale u Kantale, izmuceni, izednjeli, izgladnjeli, izranjavani, ociju punih straha i usta punih krvi. Bitno je da UN nije bio ni tu.
No comments:
Post a Comment