24.12.2008.
Na jucerasnji dan
23/12/2007. Probudise nas u 6 sati ujutro. Robin se sav ukocio od spavanja na sofi, ali nijedno od nas dvoje nije bilo naspavano. Donesose dorucak, nismo ni okusili.
Skinuse me golu, obavise sve pred-pripreme ciji su detalji za nepisanje, postavise na kolica i pravac u operacionu salu. Na ulazu me odvojise od Robina. Odmah me obuzela panika, sta cu bez njega? Od pocetka smo uzeli zdravo za gotovo da ce on cijelo vrijeme biti sa mnom. Stegoh sestrinu ruku i molecivim pogledom zamolih da mi ga vrate (sestra ne govori Engleski). Srecom, ona se toplo osmjehnu i gestom mi pokaza da on prvo mora u posebnu sobu na dezinfekciju, gdje ce mu dati bolnicki ogrtac i masku za lice. Odahnuh.
U operacionoj sali, sa sirokim osmjehom me doceka Dr. Samaranayake, te predstavi kolege iz tima: anesteziolog, pedijatar, pomocnici. Doktorica anesteziolog mi je strpljivo objasnila proceduru kojom ce mi dati injekciju u kicmu. Mrstim se. Ona se smije, kaze neces ni osjetiti. Ne vjerujem joj, al et'. Poce mi brisati ledja u pripremu za injekciju, a ja skontah da mi nema Robina. Taman da zaustim a doktor Samaranayake k'o da mi cita misli, kaze kroz smijeh eto ti ga bona iza ledja, miruj!
Robin me je od tada cijelo vrijeme drzao za ruku. Fakat injekciju nisam ni osjetila, ma ni da je pecnula. Nakon 5 minuta donji dio tijela vise nisam osjecala. Postavise paravan preko stomaka, i otpocese.
Sav strah je nestao. Bola nije bilo ni trunke, samo sam osjecala kao da doktor nesto trga iz mene (a ne "njezno vadi" kako sam ja to zamisljala). Poslije mi je Robin rekao da je to bilo rezanje prvog sloja tkiva, pa drugog, pa materice... Koliko je minuta trajalo ne znam, ali onaj prvi vrisak koji je zaparao radjaonu i dan danas cujem kao da je sada! Sara je glasno (sta glasno!) plakala dok ju je doktor Samaranayake s osmjehom podigao u zrak (da je mama vidi preko paravana), i glasno uzviknuo "curica je!".
Robin mi je cijelo lice obasuo poljupcima i osjetila sam kako njegove suze kapaju u moje. Hvala ti ljubavi moja, prosaptali smo istovremeno.
Sekunde su potrajale dok su sestre brzo i spretno provjerile i ocistile Sarina usta, a onda je onako golu, prekrivenu matericnim omotacem, stavili meni na prsa. Nestalo me u njenim plavim okicama, crnoj kosi i aslama ustascima. Ima li ljepseg djeteta na svijetu? Ima li ista savrsenije? Ima li iko danas sretniji?
Ostatak prodje kao u snu, mene zasise (ni to nisam osjetila), Saru okupase, izmjerise, odmjerise AGPAR, i za manje od pola sata sretni mama i tata su drzali svoju djevojcicu u narucju.
AGPAR 9, duzina 50 cm, tezina 2.5 kg.
Nema ljepse bebe na ovom dunjaluku!
No comments:
Post a Comment