Odlucili smo da nam se svidja zivot u Islamabadu.
Kuca je minijaturna, sa minijaturnom avlijom, ali sva je nekako slatka i ushushna. Imamo macu (usvojeno siroce sa seoskog puta) i dvoje kucica, koji doduse kake i piske svugdje gdje ne treba, ali to zaboravimo kad cujemo Sarin razdragani smijeh.
Sara je presretna. "Malu skolu" obozava, njena uciteljica je "najljepsa uciteljica na svijetu", a teta cuvalica je nekom magijom otjerala njena dva najveca zivotna straha: pranje kose i kakanje! Sada s pjesmom ide na kupanje, sama polijeva vodu preko ociju, a kaki barem 2 puta dnevno, i to sve cesce i cesce u toaletu. Mama i tata su presretni, ali ujedno se osjecaju i krivima jer eto, trebalo je samo da nadjemo iskusnu tetu, i svi problemi rjeseni!
Mama i tata zadovoljni poslom. Jeste naporno, jeste posao prepun izazova (cesce negativnih nego pozitivnih), jeste katastrofa veca nego ijedna druga katastrofa u kojoj smo radili do sada, ali dovoljna je samo jedna posjeta jednoj od mnogobrojnih mobilnih klinika da se sva energija obnovi: "snimanje" i tretman beba i djece sa akutnom neuhranjenosti, pravovremeno otkrivanje zena sa visoko-rizicnom trudnocom i preventivne mjere kako bi se rodilo zdravo dijete, lijecenje izbjeglica oboljelih od krvave dijareje, kolere, malarije... Znati da sam samo mali, sicusni dio organizacije koja sve to omogucava znaci mnogo.
Ali. Ima jedan faktor koji mi toliko smeta i koji me toliko frustrira! Licna sigurnost i mjere predostroznosti, koje ulaze i u najmanju sporu zivota u Islamabadu.
U kancelariji imamo cuvara, u kuci imamo dva. Na kapiji strazarska kucica. Vozac i auto na raspolaganju 24 sata dnevno, 7 dana sedmicno, 365 dana godisnje - ne radi komforta, nego radi cinjenice da ni hljeb i mlijeko u obliznjoj prodavnici ne mogu pjeske otici kupiti.
Sarina skola je udaljena oko 1 km od kuce. Idealno za jutarnju i podnevnu setnju sa mamom, ali totalno nemoguce. U skolu i iz skole mora autom, a na kapiji skole 3 strazara osiguravaju da niko osim roditelja ne moze uci. U Peshawaru su u protekla dva mjeseca 3 samoubilacka napada bila usmjerena na skole, a zivote je izgubilo najmanje 10 djece, najmladjem 4 godine.
Nema privatnosti, nema bezbriznih setnji gradom, nema popodnevne kafice u omiljenoj slasticarni. Hocu na bazar, vozac mora biti sa mnom, a vozilo u krugu od par stotina metara. Hocu u prodavnicu (500 metara od kuce), moram autom. Hocu s porodicom na veceru, auto mora biti pred vratima restorana a vozac spreman za volanom.
Sloboda zivljenja nije cest termin na ulicama Islamabada, jednako za strance i domace. Svako je potencijalna meta, bez obzira na boju koze, pripadnost religiji, ili naciji. Auto-bomba i ludak opasan eksplozivom ne biraju.
Kuca je minijaturna, sa minijaturnom avlijom, ali sva je nekako slatka i ushushna. Imamo macu (usvojeno siroce sa seoskog puta) i dvoje kucica, koji doduse kake i piske svugdje gdje ne treba, ali to zaboravimo kad cujemo Sarin razdragani smijeh.
Sara je presretna. "Malu skolu" obozava, njena uciteljica je "najljepsa uciteljica na svijetu", a teta cuvalica je nekom magijom otjerala njena dva najveca zivotna straha: pranje kose i kakanje! Sada s pjesmom ide na kupanje, sama polijeva vodu preko ociju, a kaki barem 2 puta dnevno, i to sve cesce i cesce u toaletu. Mama i tata su presretni, ali ujedno se osjecaju i krivima jer eto, trebalo je samo da nadjemo iskusnu tetu, i svi problemi rjeseni!
Mama i tata zadovoljni poslom. Jeste naporno, jeste posao prepun izazova (cesce negativnih nego pozitivnih), jeste katastrofa veca nego ijedna druga katastrofa u kojoj smo radili do sada, ali dovoljna je samo jedna posjeta jednoj od mnogobrojnih mobilnih klinika da se sva energija obnovi: "snimanje" i tretman beba i djece sa akutnom neuhranjenosti, pravovremeno otkrivanje zena sa visoko-rizicnom trudnocom i preventivne mjere kako bi se rodilo zdravo dijete, lijecenje izbjeglica oboljelih od krvave dijareje, kolere, malarije... Znati da sam samo mali, sicusni dio organizacije koja sve to omogucava znaci mnogo.
Ali. Ima jedan faktor koji mi toliko smeta i koji me toliko frustrira! Licna sigurnost i mjere predostroznosti, koje ulaze i u najmanju sporu zivota u Islamabadu.
U kancelariji imamo cuvara, u kuci imamo dva. Na kapiji strazarska kucica. Vozac i auto na raspolaganju 24 sata dnevno, 7 dana sedmicno, 365 dana godisnje - ne radi komforta, nego radi cinjenice da ni hljeb i mlijeko u obliznjoj prodavnici ne mogu pjeske otici kupiti.
Sarina skola je udaljena oko 1 km od kuce. Idealno za jutarnju i podnevnu setnju sa mamom, ali totalno nemoguce. U skolu i iz skole mora autom, a na kapiji skole 3 strazara osiguravaju da niko osim roditelja ne moze uci. U Peshawaru su u protekla dva mjeseca 3 samoubilacka napada bila usmjerena na skole, a zivote je izgubilo najmanje 10 djece, najmladjem 4 godine.
Nema privatnosti, nema bezbriznih setnji gradom, nema popodnevne kafice u omiljenoj slasticarni. Hocu na bazar, vozac mora biti sa mnom, a vozilo u krugu od par stotina metara. Hocu u prodavnicu (500 metara od kuce), moram autom. Hocu s porodicom na veceru, auto mora biti pred vratima restorana a vozac spreman za volanom.
Sloboda zivljenja nije cest termin na ulicama Islamabada, jednako za strance i domace. Svako je potencijalna meta, bez obzira na boju koze, pripadnost religiji, ili naciji. Auto-bomba i ludak opasan eksplozivom ne biraju.
No comments:
Post a Comment