Napokon, nakon pet godina braka i pet dolazaka u Bosnu, uspjela sam odvesti dragog u Sarajevo. Bili 2 dana, obisli sve od Bascarsije do vrela Bosne!
Sarajevo se brate promijenilo. Ne mogu reci jeli nabolje ili najgore, ali drugacije je. Nekako mi izgleda kao da gubi onu svoju staru, Sarajevsku, dusu. Te ovaj trzni centar te onaj, BBI, Alta, Merkator... preplavili grad. Nekad je svaka slasticarna na carsiji imala zito, a ja ga ovaj put ne nadjoh nit u jednoj.
Ali zato sretoh drage ljude! Krenucu redom, onako hronoloski...
Nakon prelijepog blog-poznanstva, milion razmjenjenih komentara i privatnih poruka, napokon upoznah najhrabriju mamu na bloggeru, najposebniju posebnu mamu. Ne imasmo vremena na pretek, ali uspjesmo kafenisati u Vogosci, noc prije njenog odlaska iz Bosne. Sretna sam sto smo napokon uspjele virtualno prijateljstvo pretvoriti i u ovo "stvarno"... Ipak je drugaciji, ljepsi i bogatiji, stvarni poljubac i zagrljaj od onog virtualnog! Mada nam od sada pa nadalje opet ostaju samo virtualni.
Koliko je i ona iscekivala nase vidjenje, na dan naseg dolsaka na aerodrom u Sarajevu, dosla je sa djecom da nas doceka! Samo da nas vidi i zagrli njenu "egzoticnu princezu" dosla je iz Vogosce na bukvalno 5 minuta!!!
Znam da ces me citati, draga, pa dozvoli da ti jos jednom kazem: ponosna sam i zahvalna sto si mi prijateljica, i na blogu i u zivotu!
Po obicaju, u Sarajevu smo odmah otisli kod S-, s kojom se uvijek prisjecam nasih starih dana, iz doba kada smo u Sarajevu radili sa tek pridoslim raseljenim porodicama iz Istocne Bosne. S- radi kao luda u Domu za Ljudska Prava, dok se sa svojom malom porodicom nosi ne samo sa sve losijom eknomskom situacijom u Bosni, vec i sa ranama i stresovima ratom okrnjenog Sarajeva.
Nocili smo kod moje i S-ine zajednicke prijateljice, Z-. Z- je sa nepunih 20 godina stupila u redove Armije BIH i stala u odbranu grada. Kao nagradu, dobila je otkaz iz vojske uz obrazlozenje da se "sada radi po NATO standardima, te i um vojsci nisu potrebni oni stariji od 35 godina".
Za boravka u Sarajevu, cula sam od tri osobe koji su od pocetka bili u prvim redovima Armije BIH istu recenicu, "Da se opet zarati u Bosni, ovaj put bih prvi/prva ruksak na ledja i preko grane! Za koga, za sta smo se mi to borili?".
Naposljetku, par sati prije odlaska, sretoh se sa S-, s kojom se nisam vidjela punih 12 godina. Zadnju put kad sam bila sa njom, Z-, S-, A- i T-, plakale smo zajedno pitajuci se da li ce kosti njihovih najdrazih ikada biti pronadjene. Njih cetiri su ostale tu, u Vogosci, iscekujuci svake godine taj prokleti 11. juli. T- je sa svojom djevojcicom odselila u US. Za sina, djecaka od 12 godina kojeg su cetnici pred njenim ocima strpali u kamion sa ostalim muskarcima, vec tada je bila umrla svaka nada da ce ga ikada vidjeti zivog.
Pitam S- sta je sa njenim najmilijima. Muza su, kaze, nasli prije nekoliko godina, oca i jednog brata prosle godine, a ove godine je 11. jula ukopala kosti preostale dvojice brace. Kaze, pet mezara jedan do drugoga, otac, tri brata, ocev brat. Napokon nasli smiraj.
No comments:
Post a Comment