Nogu za nogom jedva vucem u ovih zadnjih
par dana. Sve otkako poceh odbrojavati do nedjelje. Hajd' sa pet je bilo
i nekako podnosljivo, s cetiri manje, al' kad spade na tri...
Sutra mi valja spakovati sve: tegle ajvara, domacu sljivu, kafu zlatna dzezva, vegetu. S njima, valja spakovati, dan unaprijed, i suze koje necu pustiti kad nas tata bude pratio iz avlije. Dok je mama bila ziva nekako je plakanje bilo uvijek na njoj. Tata se uvijek k'o fol ljutio a i ja joj prigovarah s obaveznim, "hajde bona sto places, k'o da se necemo vidjeti dogodine".
Otkako je dogodine bez vidjenja s njom doslo, valjda je neko trebao preuzeti suze. Prvi put ih vidjeh u njegovim ocima proslog novembra.
Ove godine me strah odlaska.
Sutra mi valja spakovati sve: tegle ajvara, domacu sljivu, kafu zlatna dzezva, vegetu. S njima, valja spakovati, dan unaprijed, i suze koje necu pustiti kad nas tata bude pratio iz avlije. Dok je mama bila ziva nekako je plakanje bilo uvijek na njoj. Tata se uvijek k'o fol ljutio a i ja joj prigovarah s obaveznim, "hajde bona sto places, k'o da se necemo vidjeti dogodine".
Otkako je dogodine bez vidjenja s njom doslo, valjda je neko trebao preuzeti suze. Prvi put ih vidjeh u njegovim ocima proslog novembra.
Ove godine me strah odlaska.
No comments:
Post a Comment