Monday 5 December 2011

Home (3/11)

Treci dom

Miris betona na Azijskom auto-putu, pomjesan sa mirisom burger-kinga. 7/11 prodavnice svakih par kilometara i omiljeni chicken-steak. Krivudavi planinski prevoj izmedju Tak-a i Mae Sota-a i cvijetovi pored puta u hiljadu raskosnih boja. I napokon, on! Grad u kojem ostavismo srce prije gotovo godinu dana. Drvenu "kucicu" pod limenim krovom i dvoje ljudi koji se tiho ukradose u nas zivot i zauvijek se nastanise u njemu.

Nazvali smo Meme iz Bangkoka i pokusali joj reci da smo doputovali i da cemo stici kuci to popodne. Naprasni dolazak u Mae Sot, znali smo, mogao bi slomiti njeno osjetljivo srce. Kad smo usli u, nekada nasu, avliju srce mi se steglo pri pogledu na njihov trosni kucerak u cosku do ulice. Stare grede u raspadu, izrupani limeni krov i plasticne posude za hvatanje vode. Avlija pusta. Sa Sarom u narucju presla sam pjescanom stazom do drvenih basamaka i tiho zovnula njihova imena, "Zu? Meme?". Tisina. Zovnula sam glasnije. Sum koraka iz straznjeg dijela kuhinje, par sekundi kasnije lice Meme izviruje iza greda. Shok, suze, smijeh, i opet suze. I opet suze. Tijelo joj se grcilo u placu dok je grlila i ljubila mene i Saru, a Sara vristala od srece.

Zu je stigao pola sata kasnije. Gromada od covjeka, nosilac porodice, plakao je poput malog djeteta stezuci Saru u narucju.

Tu noc svi smo polegli po podu dascare, ja i Robin u cosku, a Meme, Zu i Sara kraj ulaza. Pokriveni mrezom protiv komaraca, gledala sam zvijede kroz rupe u limu; Sjajne poput suza u ocima u nase burmanske porodice.

Zivot ih nije mazio proteklih godinu dana. Dvojica sinova i snaha, u potrazi za boljim zivotom i bjekstvom iz bijede Mae Sota odselili su u predgradje Bangkoka, na crno trziste jeftine radne snage. Snaha je u selidbi imala pobacaj, prva trudnoca. Meme je pokusala sakriti jos jednu nedacu od nas - da je prije nekoliko mjeseci pocela osjecati nesnosnu bol u krizima; nakon dugog cekanja, nekoli odlazaka ulicnim ljekarima, napokon je zavrsila u opstoj bolnici gdje je ultrazvukom pronadjena cista na bubregu i popratno stanje - hidronekroza, tj. oticanje bubrega usljed zadrzavanja tecnosti. Doktor je preporucio hitnu operaciju... koju su Meme i Zu hitno otkazali zobog dolaska "njihove porodice" - nas! Ovo nam je rekla Aka (Aka zasluzuje zaseban post, o njoj cu kasnije), inace mi ne bismo znali ni za bolest Meme, ni za operaciju. Ni za sta na svijetu nisu htjeli poslusati nase molbe da zakazu operaciju jos dok smo mi u Mae Sotu; pomisao da ce dane provesti u umjesto sa Sarom bila je nezamisliva za Meme. Na kraji smo dobili obecanje da ce operaciju zakazati cim mi odemo nazad u Pakistan.

Rekli su nam da im je zivot olaksavala samo jedna stvar u proteklim mjesecima, redovni video razgovori sa Sarom preko Skypea nedjeljom popodne. Nije im, kazu, bilo lako, jer valjalo je svake nedjelje smisliti kako pronaci kompjuter sa internetom; nekad kod Niru, mlade burmanske studentice, ali njena porodica je dosla iz izbjeglickom kampa i nije im se nimalo svidjalo da nedjelju popodne provode sa dvoje nepoznatih ljudi koji satima razgovaraju sa trogodisnjim djetetom u Pakistanu; nekad kod Neni, prodavacice dragulja iz Burme, ali njena mama ih je nakon odredjenog vremena pocela docekivati sa, "Neni nije kuci, dodjite iduce iduce nedjelje"; nekad u internet klubu ali uspostavljanje veze je uvijek ovisilo o dobroj volji tajlandskog gazde, jer oni, neuki, nisu znali kako da ukljuce Skype...
Jedne noci, ponovo gledajuci zvijezde kroz rupe njihovog krova, znala sam sta je rjesenje. Sutradan ujutro, otisli smo u istu omiljenu prodavnicu gdje sam prije dvije godine kupila svoj prvi mini-HP laptop. Slican, Acerov, je primamljivom cijenom mamio iz izloga. U dodatak malom crnom ljepotanu kupili smo i mini USB internet stick, i uz to kopiju Windows 7-a sa vec instaliranim Skypeom.

Meme je zapljeskala rukama poput djeteta kad je napokon shvatila sta se krije u maloj kartonskoj kutiji, a Robin i Zu su tu noc, na pjesku pod zvjezdanim nebom, osvanuli sa Zu-ovom obukom: kako ukljuciti laptop, kako utisnuti USB stick, kako pokrenuti internet konekciju, te kako - najvaznije - pokrenuti Skype! Pa onda detalji: ako je zelena lampica upaljena, Sara je online u Pakistanu, ako oni zovu Saru kliknuti misom ovdje, ako poziv stize iz Pakistana kliknuti misom ondje.

Iz Mae Sota smo otisli jucer. Svi smo plakali ali ovaj put to je bio plac rastanka, ali ne i slomljenih srca kao u maju 2010. Sara je vec ugovorila njihov dolazak u Pakistan. Razgovor je tekao ovako -

Sara: "Meme i Zu come Pakistan with Sara. Sara ide aviona, Meme i Zu ide aviona, zuuuuuuu! Meme i Zu, mama i papa, everyone Pakistan!"
Meme: "Meme, Zu no money, Meme, Zu Pakistan no come"
Sara (grli Meme): Meme, no worry, mama ima money. Mama ticket Meme i Zu, onda aviona, zuuuu, Pakistan! Ok?"













No comments:

Post a Comment