Jebo te, da mi je ko rek'o da se u dvije godine moze ovoliko smeca
nakupiti rekla bih da je prolup'o. Evo vec od ranog jutra samo jednu
sobu pakujem, puna 4 kofera! Hej, jednu sobu, a gdje je druga (spavaca),
pa dnevna, pa kuhinja, pa kupatilo?!
Tajlandske spediterske kompanije nas obavjestile da BIH Carinska Sluzba, za BIH drzavljane koji se vracaju u BIH sa polovnim stvarima (da! polovnim stvarima), pored uobicajenih carinskih deklaracija trazi da "paking" lista sa svim navedenim polovnim stvarima i njihovim pojedinacnim vrijednostima mora biti ovjerena od strane relevantne BIH ambasade. U nasem slucaju, to je BIH ambasada u Kuala Lumpuru. Hajd' nazovem ja njih da priupitam za njihovo misljenje, kad nas predstavnik tamo ne moze cudom da se nacudi. Pa stvarno, kako bi on znao kad smo i gdje smo mi kupili djecji krevetac i kolica, koliko smo ih platili tada i koliko vrijede sada.
Stoga, Sarin krevet, kolica, mini pecnica, sve moje knjige, Robinov sintesajzer, Sarini kamioni, konjici i bageri, posteljina, posudje i ostale drage i nedrage stvari idu na tavan nase Burmanske porodice ovdje u Mae Sotu. Da cekaju bolja vremena. I da daju nadu Sarinoj meme (mama na Burmanskom) i papa Zu-u da ce im se miljenica ipak jednog dana vratiti u njihove zivote.
Vec danima meme i papa Zu hodaju po avliji ko dvije pijane lude; Meme se cas vrti u krug sa Sarom i izaglasa smije, a cas brizne u neobuzdan plac. I sto je ponedjeljak blizi to je placnih epizoda vise. Sara malo-malo udje u kucu pa nam kaze,"mama-papa go Bosnia, Sara here, Sara Bosnia noooo!". Znamo da je oni podgovaraju, al' sta da radimo. Boli ih brate.
Zu je natjerao Robina da mu snimi sve Sarine fotografije i video snimke na CD, i evo vec danima kad god udjemo u njihovu trosnu kucicu na TV se vrte samo Sara i tuzne Burmanske pjesme o rastancima.
Sutra cemo zajednicki rucak sa njima i ostalim clanovima porodice. Doci ce i Ema i "koyee", i tek tad nek nam je Bog na pomoci. Daj nama i njima Boze mira, stalozenosti i brdo hrabrosti sutra i prekosutra, kada napokon napustamo Mae Sot. Na Saru ne smijem ni pomisliti. Zna malo mace da stalno pricamo o toj Bosni, ali u njenoj maloj glavici Bosna, meme, papa Zu, plus mama i tata idu u isti kos!
A u Bosni. Ovaj put nece biti kao prije. I nikada vise. Jedan nas osmjeh ne ceka, jedna suza nece kanuti niz njeno milo lice, njena dzezva kafe nece biti na sporetu.
Znam, izvuci ce me opet Sara. Jer ona nece znati da je kauc u dnevnoj sobi prazan, ona se nece sjecati ni osmjeha ni stare dzezve, nego ce svojim smijehom i vragolijama rastjerati svu tugu koja ovih dana stanuje u maloj roza kucici pod sjenom stare lipe koje vise nema.
Tajlandske spediterske kompanije nas obavjestile da BIH Carinska Sluzba, za BIH drzavljane koji se vracaju u BIH sa polovnim stvarima (da! polovnim stvarima), pored uobicajenih carinskih deklaracija trazi da "paking" lista sa svim navedenim polovnim stvarima i njihovim pojedinacnim vrijednostima mora biti ovjerena od strane relevantne BIH ambasade. U nasem slucaju, to je BIH ambasada u Kuala Lumpuru. Hajd' nazovem ja njih da priupitam za njihovo misljenje, kad nas predstavnik tamo ne moze cudom da se nacudi. Pa stvarno, kako bi on znao kad smo i gdje smo mi kupili djecji krevetac i kolica, koliko smo ih platili tada i koliko vrijede sada.
Stoga, Sarin krevet, kolica, mini pecnica, sve moje knjige, Robinov sintesajzer, Sarini kamioni, konjici i bageri, posteljina, posudje i ostale drage i nedrage stvari idu na tavan nase Burmanske porodice ovdje u Mae Sotu. Da cekaju bolja vremena. I da daju nadu Sarinoj meme (mama na Burmanskom) i papa Zu-u da ce im se miljenica ipak jednog dana vratiti u njihove zivote.
Vec danima meme i papa Zu hodaju po avliji ko dvije pijane lude; Meme se cas vrti u krug sa Sarom i izaglasa smije, a cas brizne u neobuzdan plac. I sto je ponedjeljak blizi to je placnih epizoda vise. Sara malo-malo udje u kucu pa nam kaze,"mama-papa go Bosnia, Sara here, Sara Bosnia noooo!". Znamo da je oni podgovaraju, al' sta da radimo. Boli ih brate.
Zu je natjerao Robina da mu snimi sve Sarine fotografije i video snimke na CD, i evo vec danima kad god udjemo u njihovu trosnu kucicu na TV se vrte samo Sara i tuzne Burmanske pjesme o rastancima.
Sutra cemo zajednicki rucak sa njima i ostalim clanovima porodice. Doci ce i Ema i "koyee", i tek tad nek nam je Bog na pomoci. Daj nama i njima Boze mira, stalozenosti i brdo hrabrosti sutra i prekosutra, kada napokon napustamo Mae Sot. Na Saru ne smijem ni pomisliti. Zna malo mace da stalno pricamo o toj Bosni, ali u njenoj maloj glavici Bosna, meme, papa Zu, plus mama i tata idu u isti kos!
A u Bosni. Ovaj put nece biti kao prije. I nikada vise. Jedan nas osmjeh ne ceka, jedna suza nece kanuti niz njeno milo lice, njena dzezva kafe nece biti na sporetu.
Znam, izvuci ce me opet Sara. Jer ona nece znati da je kauc u dnevnoj sobi prazan, ona se nece sjecati ni osmjeha ni stare dzezve, nego ce svojim smijehom i vragolijama rastjerati svu tugu koja ovih dana stanuje u maloj roza kucici pod sjenom stare lipe koje vise nema.
Sara, Meme i Papa Zu
No comments:
Post a Comment