Ko bi rekao da cu u zivotu doci u
situaciju da radim na projektu prevencije kolere. U dosadasnjem radu se
nisam imala priliku suociti sa tom problematikom, ali u trenutnom poslu
borba protiv epidemioloskih bolesti nam jedan od kljucnih ciljeva.
Problem kolere u Pakistanu je zacarani krug koji je izgleda nemoguce razbiti. Svake godine izbije u doba monsuna (juli, avgust) i svake godine izvor je uvijek isti - voda! Voda uglavno zarazena putem fekalija, koja u nehigijenskim uvjetima zavrsi na rukama, ustima, povrcu, vodi za pice, itd.
Koleru je, u principu, lako sprijeciti, kako na nivou zajednice tako i na nacionalnom nivou. Jednostavne aktivnosti poput lociranja WC-eva daleko od seoskih bunara, pranje ruku nakon koristenja WC-a, pranje ruku prije jela, prokuhavanje vode, sprijecili bi 90% slucajeva kolere. No, u 2010, u svijetu je oko 5 miliona ljudi bilo zarazeno kolerom, a godisnje ima preko 100,000 smrtnih slucajeva, uglavnom djece.
Tretman kolere je jos jednostavniji, i kada ga se koristi, 99% oboljelih prezivi bez posljedica. Kako je gubitak tecnosti i elektrolita u organizmu najveca komplikacija izazvana akutnim napadima vodene dijareje, najucinkvitiji lijek je oralna glukozna otopina (kod onih koji mogu piti) ili IV infuzija kod tezih slucajeva. I nista vise! Nikakvi lijekovi, antibiotici, medicinski preparati...
Sto je najvaznije, oralnu otopinu (u nedostatku gotovih ORS kesica) je lako napraviti i kod kuce: prokuhana voda i pravilan omjer secera i soli, i eto ti domaceg ORS-a!
U cemu je onda problem?
Prvenstveno, u nacionalnim zdravstvenim sistemima koji su nedovoljno obuceni ali i nedovoljno zainteresirani kad je u pitanju provodjenje preventivnih mjera. Svjetska zdravstvena organizacija i nevladine organizacije redovno sprovode kampanje o prevenciji i tretmanu ali je upitno koliko te kampanje dopiru do udaljenih ruralnih podrucja gdje kolera obicno prvo izbija.
Problem je naravno i u lokalnim zajednicama gdje ljudi jednostavno ne obracaju dovoljno paznje u ucenju o preventivnim mjerama i njihovom sprovodjenju.
Licno mislim, posmatrajuci ponasanje ljudi u Sri Lanci, Afganistanu, Burmi i Pakistanu, da ljudi uglavnom neozbiljno shvacaju citavu teoriju vrijednosti higijene u prevenciji bolesti. Ova neozbiljnost (neinformiranost nije toliko u pitanju) nema granica ni kad je u pitanju nacija, vjera, lokacija... Uzmimo za primjer higijenu tokom nuzde i pranje ruku. U juznoj Aziji (za razliku recimo od Evrope) svi stanovnici koriste vodu (a ne toaletni papir) nakon nuzde. Voda se uglavnom cuva u velikom buretu u WC-u, i uzima manjom zdjelom iz koje se vrsi pranje. Nakon pranja intimnih dijelova, ruke se poliju vodom (iz istog bureta, istom zdjelom). U WC-u nema sapuna (govorim o selima sada). Zena po izlasku iz WC-a, tako "opranih" ruku, odlazi u kuhinju gdje nastavlja rezati povrce, meso i ostale namirnice za rucak. Istim rukama, u vodi istog porijekla kao sto je ona iz bureta u WC-u, pere tanjire, posudje iz kojih nudi hranu muzu, djeci, roditeljima... I onda nastupaju kolera, dizenterija, gastroenteritis, tifus, infekcije esherishiom coli, itd. Kod vecine ovih bolesti najopasniji simptom je jaka akutna dijareja i povracanje, koji dalje cine svoje - gubitak tecnosti, elektrolita, otkazivanje rada organa, smrt.
Problem kolere u Pakistanu je zacarani krug koji je izgleda nemoguce razbiti. Svake godine izbije u doba monsuna (juli, avgust) i svake godine izvor je uvijek isti - voda! Voda uglavno zarazena putem fekalija, koja u nehigijenskim uvjetima zavrsi na rukama, ustima, povrcu, vodi za pice, itd.
Koleru je, u principu, lako sprijeciti, kako na nivou zajednice tako i na nacionalnom nivou. Jednostavne aktivnosti poput lociranja WC-eva daleko od seoskih bunara, pranje ruku nakon koristenja WC-a, pranje ruku prije jela, prokuhavanje vode, sprijecili bi 90% slucajeva kolere. No, u 2010, u svijetu je oko 5 miliona ljudi bilo zarazeno kolerom, a godisnje ima preko 100,000 smrtnih slucajeva, uglavnom djece.
Tretman kolere je jos jednostavniji, i kada ga se koristi, 99% oboljelih prezivi bez posljedica. Kako je gubitak tecnosti i elektrolita u organizmu najveca komplikacija izazvana akutnim napadima vodene dijareje, najucinkvitiji lijek je oralna glukozna otopina (kod onih koji mogu piti) ili IV infuzija kod tezih slucajeva. I nista vise! Nikakvi lijekovi, antibiotici, medicinski preparati...
Sto je najvaznije, oralnu otopinu (u nedostatku gotovih ORS kesica) je lako napraviti i kod kuce: prokuhana voda i pravilan omjer secera i soli, i eto ti domaceg ORS-a!
U cemu je onda problem?
Prvenstveno, u nacionalnim zdravstvenim sistemima koji su nedovoljno obuceni ali i nedovoljno zainteresirani kad je u pitanju provodjenje preventivnih mjera. Svjetska zdravstvena organizacija i nevladine organizacije redovno sprovode kampanje o prevenciji i tretmanu ali je upitno koliko te kampanje dopiru do udaljenih ruralnih podrucja gdje kolera obicno prvo izbija.
Problem je naravno i u lokalnim zajednicama gdje ljudi jednostavno ne obracaju dovoljno paznje u ucenju o preventivnim mjerama i njihovom sprovodjenju.
Licno mislim, posmatrajuci ponasanje ljudi u Sri Lanci, Afganistanu, Burmi i Pakistanu, da ljudi uglavnom neozbiljno shvacaju citavu teoriju vrijednosti higijene u prevenciji bolesti. Ova neozbiljnost (neinformiranost nije toliko u pitanju) nema granica ni kad je u pitanju nacija, vjera, lokacija... Uzmimo za primjer higijenu tokom nuzde i pranje ruku. U juznoj Aziji (za razliku recimo od Evrope) svi stanovnici koriste vodu (a ne toaletni papir) nakon nuzde. Voda se uglavnom cuva u velikom buretu u WC-u, i uzima manjom zdjelom iz koje se vrsi pranje. Nakon pranja intimnih dijelova, ruke se poliju vodom (iz istog bureta, istom zdjelom). U WC-u nema sapuna (govorim o selima sada). Zena po izlasku iz WC-a, tako "opranih" ruku, odlazi u kuhinju gdje nastavlja rezati povrce, meso i ostale namirnice za rucak. Istim rukama, u vodi istog porijekla kao sto je ona iz bureta u WC-u, pere tanjire, posudje iz kojih nudi hranu muzu, djeci, roditeljima... I onda nastupaju kolera, dizenterija, gastroenteritis, tifus, infekcije esherishiom coli, itd. Kod vecine ovih bolesti najopasniji simptom je jaka akutna dijareja i povracanje, koji dalje cine svoje - gubitak tecnosti, elektrolita, otkazivanje rada organa, smrt.
No comments:
Post a Comment